Pitanje identiteta

Jedini problem koji nikada ne može biti riješen je pitanje identiteta. Odgovor koji možemo dati je uvijek nedovršen, bilo da se radi o identitetu na individualnom ili kolektivnom nivou. Nedovršen je jer svakog dana ispisujemo novu stranicu lične istorije i zajedno formiramo istoriju jedne porodice, jednog društva i nacije. Međutim, kada god zaboravimo ulogu svijesti svakog pojedinca u razvoju društva dolazi do toga da društvo umjesto progresa doživljava regresiju. Stoga je nedostatak identiteta plodno tle za različite vrste manipulacija, korupciju i druge oblike ponašanja koji krše ljudska prava i dostojanstvo.

nalven-world-identity-card-1-web

Kada se objektivno posmatra trenutno stanje nacionalnog identiteta vrlo lako se da uočiti podjela na Crnogorce i prosrpski orjentisane ljude. Prividnost ovog rascjepa se ogleda u zajedničkoj ideji koju realizuju svi ovi ljudi, neki svjesno a mnogi nesvjesno, tako da se o pravoj podjeli može govoriti samo na osnovu toga da li se ljudi namjerno ili nenamjerno drže nekih obrazaca mišljena i ponašanja. Dakle, osobe koje svjesno kreiraju ovu podjelu su političari, koji čak vrlo otvoreno izjednačavaju svoju političku partiju sa državom. Time se država, kao neutralni i zajednički teren svih nas, pretvara u nečije privatno vlasništvo. U praksi to izgleda ovako: politička partija koristi obilje nacionalnih simbola u svojim kampanjama prisvajajući ih kao svoje. Time se šalje prosta poruka ”Država, to sam ja”. Ovakav oblik sugestije je bio korišćen na različite načine u monarhističkim uređenjima širom svijeta. Moć vođe je uvijek bila definisana stepenom izjednačenja njegovog identiteta sa nacionalnim identitietom. Učestalo ponavljanjeovakve konstrukcije je vodilo ka stvaranju sve većeg rascjepa.

Za razliku od začetnika (a ujedno i profitera ovog sukoba) nalaze se osobe nesvjesne manipulacije. Njihova nesreća se ogleda u tome što prihvatajući ideologiju prvih, sebe automatski svrstavaju kao građane kojima ne pripada ova zemlja. O ovome mogu da govorim jer sam i ja nesvjesno prihvatala pravila nametnuta od manipulatora. Kada sam kao srednjoškolka počela da se sviram harfu naišla sam na odbijanje pomoći od strane Ministarstva prosvjete i Ministarstva kulture. Pohađala sam časove kod prof. Barić, eminentne harfistkinje, osnivača i predsjednice Udruženja harfista i prijatelja harfe Srbije. Sa sve pečatom svog udruženja poslala je dopis pomenutim ministarstvima da se pomogne u finansiranju školovanja jedine harfistkinje u Crnoj Gori. Međutim, njen dopis je bio ignorisan a ona je samoinicijativno predložila da mi drži besplatne časove. Tada se, pored velike zahvalnosti prema njoj, u meni rodilo osjećanje da jednostavno nisam dobrodošla u zemlji u kojoj sam rođena. Osjećala sam, kao mnogi mladi, razočarani ljudi, da moja zemja zapravo nije moja već da pripada nekim drugim ljudima, a s obzirom da ja njima ne pripadam, nemam drugu opciju osim da se prvom prilikom odselim iz Crne Gore.

Godine su mi bile potrebne da shvatim u kakvoj sam zabludi bila. Dozvolila sam da mi jedna ekipa nametne ideju da njima pripada sve što definiše jednu državu.

Tako na individualnom nivou izgleda ova manipulacija.

Na nivou društva isti problem se ponavlja.

Informacija da se Fakultet za crnogorski jezik ove godine otvara na Cetinju izazvala je oprečne reakcije. Ispalo je da se jezik jednog naroda pripisuje određenoj političkoj partiji. Zaslijepljenost izazvana podjelom je učinila da se, pored ostalog, previdi velika korist koja proizilazi iz osnivanja ovog fakulteta.

Interactive-Mirrors3-640x470

Stabilizovanje nacionalnog identiteta predstavlja veliko rasterećenje za djelatnost umjetnika. Naime, kada se procjenjuje uloga naše države po pitanju stepena oblikovanja kulture jasno je da stremimo od države arhitekte ka državi inženjeru. (Hillman-Chartrand i McCaughey su formulisali ove nazive u svojoj studiji.) Za sada o finansiranju umjetnosti odlučuje jedan centralizovani sistem. Nedostatak utemeljenog (ili u nekim slučajevima ugroženog) nacionalnog identiteta vodi ka kompenzaciji istog kroz umjetnost. U skladu s tim, imenovanje bišeg direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost za privremenog ministra kulture je jedan dalji korak ka formiranju države inženjera, sistema u kom umjetnost ima samo upotrebnu vrijednost, tj. koristi se u političke svrhe, suzbijajući ostale. Devalviranje umjetnosti na taj način utiče na devalviranje kulture, temelja građanske svijesti, i time se stvara zatvoreni krug ili bolje rečeno – silazna spirala društvenog razvoja.

Koliko ćemo dugo ostati u ovoj zamci?

 

Milica Kankaraš

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2768

Objavio dana Aug 22 2014. u kategoriji Komentar. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV