Don Niko Luković – Ana Marija Marović

TEŠKOĆE

Sve su velike i svete duše prošle kroz školu boli. Sva su velika djela nastala u teškoćama. ,,Udar nađe iskru u kamenu, bez njega bi u kam očajala.’’[29] Bez žrtve i martirija nema kršćanstva. Hrist je za nas sebe prinio Nebeskom Ocu kao žrtvu na križu i svaki Njegov vjerni sljedbenik biva nastavak Raspetoga.

Gospod nije poštedio od duhovnih gorčina i životnih udaraca ni Anu Marović. U svojim ,,Uspomenama’’ ona često govori o unutrašnjim bolima, koje je podnosila, više puta upravo u danima, koji nas podjsećaju na stradanje Hristovo. To je bila neka povremena mlakost ili duhovna suhoća (hladnoća) prema svetim stvarima, o kojima se čita i u životu velikih svetaca, kao npr. u životu svete Tereze od Avile i drugih. I sasvim tim Ana piše, da je ,,zadovoljna što je i ona gdjekad bez duhovne utjehe’’, kada se sjeti, da je njen božanski Učitelj, viseći na križu, vapio: ,,Oče, Oče moj, zašto si me zapustio’’. (Marko, XV 39). Gospod je i nju pribio na križ. A ona je svoja stradanja prinosila Bogu za grijehe ljudi. Želja, da Bogu dade zadovoljštinu za krivice svijeta, bivala je u njoj tim življa što su vremena bila teža. Godine 1848. piše: ,,Željela bih, da na sebe primim sve grijehe ovog naroda i da božanska pravda svali na mene sve svoje bičeve, e da ostali budu od njih pošteđeni’’.[30] I Bog ju je uslišio. Uprav od 1848. kada je ušla u 33 godinu, počinje nov period njena života, protkan patnjama unutarnjim i vanjskim. Obitelj Marović je do tih godina živjela u obilju, a od tada – uslijed političkih previranja – počinje njeno ekonomsko nazadovanje, koje se iz godine u godinu pojačavalo do te mjere, da joj je otac izgubio sav svoj imetak i bio primoran da proda svoju lijepu kuću u Mlecima u kojoj se Ana rodila, sa kojom je bila vezana najljepšim uspomenama iz djetinjstva. Jozo Marović je bio plemenit čovjek i dobar kršćanin, ali nije mogao da pretrpi katastrofu svoje kuće. I u Boki se tih godina osjetila kriza u pomorskoj privredi. Ali se od 1850. do 1880. opet uspostavila kod nas trgovačka mornarica i pomorska trgovina, dok nije – uslijed prevlasti brodova na paru i zbog toga što je Austrija koncentrisala čitavu pomorsku privredu u Trstu – naše brodarstvo na jedra potpuno i za uvijek propalo. Međutim, dok se Trst dizao kao izvozna i uvozna luka, Mleci su u to doba izgubili važnost kao pomorski centar. I tim su naši poslovni ljudi u Mlecima doživjeli težak udarac. Među onima koji su najgore prošli bio je Anin otac.

Najteža joj je bila godina 1851. Te je godine njenog oca udarila kap, majka joj je opasno oboljela, a i ona sama je počela osjećati fizičke bolove. Dana 25. aprila 1851. nenadno je umro kardinal Monico, Anin pokrovitelj, koji se prema njoj odnosio kao svojedobno sv. Franjo Saleški prema sv. Ivani Franciski Fremiot de Chantal, svojoj duhovnoj ćerki. I to je za Anu bio težak udarac.

Ali je ona sve gledala duhovnim očima, uvjerena da su teškoće u životu opomena s neba, da ovdje ,,nemamo stalnog grada’’ (Žid. 13 b), kako kaže Apostol, da je Spasitelj prvi pred nama nosio križ govoreći: ,,Ko ne uzme svoj križ i ne slijedi mene, nije mene dostojan’’. (Mat. X, 38). A križ, kršćanski posmatran, nije težak kao križevi koje nam svijet postavlja na leđa. ,,Jaram je moj blag i breme je moje lako’’. (Mat. 11, 30).

Pored toga, osjećala je u sebi čvrstoću karaktera svog slovenskog porijekla. ,,Žena sam – piše 1. januara 1844. g. – ali mi se čini da imam muško srce, tj. srce koje ne strepi tako lako i koje ne klone pred teškoćama’’. Ipak, kao dobra kćerka, nije ostala ravnodušna prema ekonomskoj propasti svoje obitelji. Osobito ju je dirala bol očeva. Preduzimala je sve što je bilo u njenoj mogućnosti, putem dobrih veza, koje je njena obitelj održavala sa uglednim i imućnim krugovima, ne bi li, ako ne otklonila, a ono bar ublažila katastrofu. Ali je sve bilo uzaludno.

Otac joj je kršćanski umro 1854. Njegovom smrću je obitelj izgubila sve. To je teško pogodilo bolesnu majku i jedinicu kćerku, kojoj je majka bila jedino što ju je još na svijetu vezalo. Ali i tu svoju jedinu ljubav na zemlji je izgubila 6. januara 1868. Ana obavještava o tome 14. januara iste godine Danijela Canala, koji se tada bavio u Beču, ovim riječima: ,,Teško osjećam rastanak sa mojom jadnom mamom, iako smirena primam Božju odluku, dapače mislim, da je tako Bog odredio, da budem više slobodna da se posvetim djelima Njemu na slavu. Prividno sam mirna i vesela, ali moje srce trpi na otvorenoj, bojnoj rani.’’[31]

Ana je i tu najveću žrtvu prinijela Bogu na slavu. I tako se kroz boli čeličila i pripravljala na veliko socijalno djelo.

_____________________________________________

[29] Njegoš: Gorski vijenac.

[30] Ferd. Apollonio, op. cit. p. 122.

[31] Ibidem, p. 235.

Naredna strana

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=9130

Objavio Urednik dana sij 10 2022. u kategoriji Lik i djelo. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst