Dejan Aleksić: Čitalac poezije je najvredniji čitalac

JU “Grad teatar” u saradnji sa Centrom savremene umjetnosti Crne Gore, a na inicijativu Resora kulture Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta sa ciljem uspostavljanja saradnje između institucija kulture Crne Gore, organizovala je sinoć na Trgu pjesnika autorsko književno veče Dejana Aleksića, pjesnika, dramskog pisca, romansijera i stvaroca književnih djela za đecu.

Moderator večeri je bio mr Radoje Femić, književni kritičar iz Bijelog Polja, koji je kazao da je Aleksić jedan od najznačajnijih autora srpske književnosti i da njegov rad predstavlja jednu zaokruženu i etabliranu autorsku poetiku u kontekstu savremenog srpskog pjesništva.

“Njegovo pjesništvo je poližanrovskog iskustva, ostvareno je kroz stvaralaštvo za odrasle i stvaralaštvo za djecu. Za sada je objavio jedan roman i knjigu drama, deset pjesničkih knjiga i preko dvadeset knjiga za djecu. Sve je to oblikovalo Aleksićevu autorsku poetiku”, kazao je Femić.

Dejan Aleksić se zahvalio na pozivu, koji se, kako je istakao, ne odbija.

“Grad teatar je dugoveka manifestacija, Trg pjesnika je mesto koje je obeleženo nastupima brojnih, ali i najznačajnijih književnih stvaralaca ovoga podneblja u poslednjih nekoliko decenija.

Zadatak svakog ozbiljnog stvaraoca je da umakne bilo kojoj vrsti svrstavanja, što je jedan nedostižan ideal”, naglasio je Aleksić.

“Mi ne možemo pevati kao da se prije nas nisu dogodili Homer, Dante, Gete, Njegoš ili Stevan Raičković, ali naša obaveza jeste da umaknemo svrstavanju ukoliko se to može. Književna kritika i istorija su tu da periodizacijama stvari postave na određena mesta, jer se tako evolutivni tok književnosti bolje razumije i to je potpuno normalno. Zato nauka o književnosti i jeste nauka, zato što pozicionira stvari. Mene su od samog početka svrstavali u taj magistralni tok savremene srpske poezije koji jeste neosimbolistički, koji zahvata pravac od Stražilovske linije, od Radičevića i sprskih romantičara iz sredine 19. veka pa do autora koji su senzibilitet te linije zadržali na način da inovativno pristupaju toj vrsti poetike, a to je Stevan Raičković. Ako moramo da se svrstavamo, a moramo, onda ja pripadam toj liniji.”, kazao je.

Dejan Aleksić je dobitnik je brojnih značajnijih književnih nagrada za poeziju: ,,Vasko Popa“, ,,Meša Selimović“, Zmajeva nagrada Matice srpske, ,,Branko Miljković“, Nagrada SANU iz Fonda ,,Branko Ćopić“, ,,Miroslav Antić“, ,,Risto Ratković“, Prosvetina nagrada, Matićev šal i Brankova nagrada, a Aleksić i sam ističe da je imao sreću da ga nagrade nisu zaobilazile.

“Možda sam i previše bio miljenik nekih žirija, zaista nisam imao problem sa tim da se ostvarim u tom formalnom vidu. Nagrade me ne obavezuju, nisam ni lažno skroman da kažem da mi ne znače nagrade, naravno da znače, posebno danas kad od književnosti ne možete ni živeti. Ali ono što ja vidim kao najveću dobit od književnih nagrada jeste činjenica da koliko god da se poezija ne čita, nagrada može da obezbedi neku minimalnu recepciju čitalačke javnosti. Naročito kada dobijete nagradu koja nije predviđena isključivo za pesničke knjige, to se meni desilo sa nagradom ‘Meša Selimović’. Ako pesnička knjiga dobije takvu nagradu, onda će ta vest skrenuti pažnju i recepciju čitalačke publike na tu knjigu.”

Aleksić je naglasio da ne treba povlađivati određenim ukusima ili očekivanjima.

“Književni programi su postali kao neka okupljanja malih okultnih društava gde se ljudi u tajnosti okupe. Ako čitate poeziju, već ste obeleženi, već imate etiketu da ste čudak zato što čitate poeziju. Ovo večeras je zaista divno, ljudi su došli da bi čuli neku pesničku reč. Pesničke publike je uvek bilo vrlo malo, ali je zato čitalac poezije najvredniji čitalac zato što je poezija izrazito spor medij. Ona traži posvećenost, traži neku vrstu samostalnosti i obrazovanja, ako ne poznajete dovoljno istorijsku dubinu vremena, mitologiju, odnose, svetsku književnost, vrlo često ne možete da razumete neke pesnike. Ne zato što se oni prave pametni već zato što prave interteksutalne veze sa nečim što je kultura i književno nasleđe. A ako to nemamo, onda nemamo ni dobrog čitaoca”, istakao je Aleksić.

Motiv svjetlosti je izrazito zastupljen u Aleksićevim djelima.

“Svetlost igra važnu ulogu na simboličkom planu, kada bi se radila konkordanca svih mojih dela, svetlost bi zauizmala vrlo visoko mesto. Motive ne biram, oni se često nametnu. Za pesnika nije ni zdravo da razmišlja autopoetički. Ono šta ja u motivu svetlosti, koji je tradicionalno ukorenjen motiv u kulturi, vidim ako neku vrstu ključa jer svaku svoju pesmu posmatram kao ključaonicu kroz koju možete da provirite, ali ne možete uvek da nađete ključ, i nije ni potrebno. Svetlost je šifra otključavanja tog skrivenog prostora u mojim delima.”

Bio jednom jedan zev i veliki lav

Kao autor za đecu, Aleksić se ostvario na, za njega, iznenađujući način s obzirom da nije imao namjeru da se ozbiljno bavi tom književnom oblašću, ali je počeo kada je ośetio opasnost od samoponovaljanja i upadanja u manirizam.

“Mi ljudi uživamo u komociji, posebno kada osvojimo neki prostor, u ovom slučaju poetički. Ali to je onda smrt. Pošto sam stvaralački gladan i ne mogu da mirujem, oprobao sam se u književnosti za decu i to je prije bio eksperiment nego potreba da se ozbiljno realizujem u toj oblasti. Ali se ispostavilo da me ta ideja prerasla i da sam sam sebe prevario. Ja danas imam dvostruko više knjiga za decu nego svih ostalih u drugiim žanrovima. Duško Radović, koji nije hteo da se ostvari kao pesnik za odrasle, o Popi je govorio da bi jednako bio zanimljiv kada bi se analizirao kao stvaralac književnosti za decu jer i jedan i drugi su glavno izvorište svog stvaralačkog kosmosa pronalazili u avangardi, pre svega u nadrealizmu dvadesetih i tridesetih godina. Na tome su oni formirali i književni ukus i književni stil. Miroslav Maksimović, jedan od najvećih živih pesnika, ima jedan odličan esej gde on uzima pesmu “Veliki zev” Vaska Pope i “Bio jednom jedan lav” Duška Radovića i menja motive lava i zeva, pravi neku vrstu transplantacije motiva iz jedne pesme u drugu i obrnuto. I te dve pesme savršeno funkcionišu, Veliki lav i Bio jednom jedan zev. Kada čitate Popu, vi vidite koliko taj izraz funkcioniše onako kako funkcionišu, prije svega logički obrasci u književnosti za decu, a potom jezik i poetika. To može dete od deset godina sasvim dobro da čita.”

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=8940

Objavio dana kol 5 2021. u kategoriji Izvještaj. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator MATOKAN