DALEKO U NAMA

TEA: Ne gledaj me prezrivo iz daljine.

Povući ću se u svoj kut

i sjeđeti u mraku.

Odvrati svoje lice od mene, dragane!

I oprosti mi bol moj

Uhvaćena sam kao ptica koja je zalutala.

Otkako se potreslo srce moje

izgubilo je svo veo i ogoljelo.

Pokrij ga svojim sažaljenjem dragane!

I oprosti mi moju ljubav.

Ako me ne možeš voljeti, dragane,

oprosti mi bol moj

ADAM: Ne, prijatelji, kažite šta hoćete!

Nikada ja neću postati pustinjak

ako se i ona ne zavjetuje sa mnom.

Nikada neću ostaviti ognjište svoje i dom svoj,

pa se povući u osamu šumsku,

ako ne odjekne veseli kikot iz njenoga hlada

i ne zalepršaju se na vjetru

skutovi kabanice boje šafranove

TEA: Je li sve to istina, dragane,

je li sve to istina?

ADAM: Ti koja žnješ moje večernje pjesme

ti koja obitavaš u mojim usamljenim snovima,

stalna gošćo moga pogleda,

vezao sam te sjenkom svoje strasti.

TEA: Danas je praznik duhova…

ADAM: koji ne znaju kada će umrijeti

TEA:Ruke nam se obavijaju,

oči nam se upijaju.

Tako počinje povijest naših srdaca

TEA i ADAM zagrljeni šetaju i nailaze na ESMU i GRADINARA. Tu se zaustavljaju.Zvuci muzike koja govori da je sve u jednom i da je sve iz jednog. Prilaze HERA i ISAK. Napravljen je krug i svi govore stihove jedne pjesme koja je zajednička svim ljudima na planeti Zemlji.

ESMA: Bio je suton i žižak ne bješe upaljen.

Ne misleći ništa plela sam kosu svoju.

Mladi putnik dođe na kolima svojim

u žaru sunca na zalasku.

Konji su mu bili u pjeni

i haljine njegove pokrivala je prašina.

On priđe mojim vratima i upita umornim glasom:

TEA: “Đe je ona?“

Ophrvana stidom nijesam mogla reći:

„Ona, to sam ja, umorni putniče, ona to sam ja.“

Zašto me gledaš tako čudno?

Znam dobro da ogrlicu moju nijsi podigao.