Hipokrizija i konspiracije liberalnog populizma
Da bi se jasnije sagledao značaj vjerovatnoće postojećih predviđanja, kod nas i svijetu, treba se vratiti u prošlost. „Svjetski izazov“ je jedna od prvih knjiga koja je najavljivala informatičko društvo. Napisao je J. J. Servan-Schreiber, početkom osamdesetih, prošlog vijeka. U tome mu je pomogla i najveća intelektualna elita Francuske. Ubrzo je postala svjetski bestseler. Servan se nije bavio politikom, tako da nije nikakvo čudo što u knjizi nije predviđao pad Berlinskog zida, raspad Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, ali je najavljivao tehnološki razvoj i kraj industrijskog društva. Na informatičko gledao je utopistički kao „novi rad koji će zaposliti humano društvo“, pa je u okviru njega najavljivao povratak pravim vrijednostima društva i razvoj sveopšte kulture i umjetnosti. Umjesto toga, unatoč visokom razvoju prava i tehnološkim ugodnostima napretka, dobili smo veću džunglu u kojoj su i dalje novac i nasilje glavna pokretačka sila svijeta.
U svim vijestima dana dobre vijesti su potisnute. Zamijenile su ih posledice globalnog zagrijavanja, prirodne katastrofe, krize, terorizam, kriminal, brojni ratovi, oni građanski i u Evropi, epidemije, krajnja profanost potrošačkog mentaliteta, internet preplavljen pornografijom, informacije opterećene političkom propagandom, umrtvljavanje kulture prljavim žanrovima i sveopštu dekadenciju umjetnosti, njenu komercijalizaciju i urušavanje. Industrijalizacija nije propala – preselila se na Istok zbog ekstra profita koji se temelji na iskorištavanju jeftine radne snage. Ubrzanim porastom razvoja farmaceutske industrije došlo je i do porasta oboljelih od raznih bolesti. Oružje i droga postali su dostupni svima, pa je sve više i onih koji žele da prkose zdravom razumu, vremenu, čovječnosti i pravdi.
Svirepost i bijes postali su sredstvo za nečiji profit. Odrubljuju se glave, vrši genocid, ucjenjuje i sve to trpa na stranama interneta, kao u kakav kontejner. Lokalne dogme i mržnja razvili su terorizam koji hara svijetom, kao što se svekoliko profiterstvo pretvorilo u opšti liberalni populizam u kome svi oblici kriminala dobijaju na značaju. Diplomatija sve više gubi na značaju, a zločini doživljavaju renesansu, demonstrirajući svoju surovost i pred kamarama, ne da pridobiju pristalice ka pravednijem društvu, kako se to sa revolucijama činilo u prošlosti, već samo iz jednog razloga, da sa svojom krajnjom izopačenošću prestrave publiku zvjerskom realnošću, kao u horor filmovima. (Usled nečijih interesa, termin „terorizam“ se nekad preinačava u „pobunu protiv režima“, a tada mu se pruža, pored političke, i vojna podrška, kao u slučaju protiv Gadafija, kao što i korupcija na visokom nivou dobija epitet „uspješne privatizacije“.)
Ono što nekad nijesu mogle ni vojne sile, s lakoćom čini strani kapital. Sitni kapital se ubrzano širi izvan nacionalnih granica, ubrizgava se kao serum u živi organizam društva, a nezaposlenost raste, dok se, umjesto ulaganja u razvoj, veliki novac od ekstra profita ispumpava iz njinih sredina. Obični građanin u svom dugotrajnom lutanju više niđe nije sam i siguran, strah ga prati na svakom koraku. Varljive političke igre postale su ilustrovano režirani igrokazi, kao sredstvo za podizanje želuca u strategiji za pridobijanje javnog mnenja. Mržnje i pohlepe je previše da bi se moglo reći da svijetom vladaju slučajnosti, kako se nameće, a ne nekakvi virtuelni „performansi“ tajnih centara moći. (Zvanično ni Sotona niđe nema hram u svijetu iako je njegovih sledbenika svuđe, koji u ime profita vode i „vjerske“ ratove.)
Javno mnenje, koje stvaraju mnogi mediji, poput Reportera, postalo je glavni izvor propagandnih manipulacija. Oni, navodno, odlučuju o životu i smrti, kao nekad u rimskim arenama. (Buš je krenuo u rat na Irak, pošto je to odobrila većina javnog mnenja, kojoj su propagatori rata u medijima govorili netačnost da Irak proizvodi hemijsko oružje opasno po svijet.) S tim „demokratskim“ zalogom se ide i u osvajačke ratove. A neki se predstavljaju kao da su humanitarne organizacije, unatoč izuzetno brojnim građanskim žrtvama.
U srcu Evrope neke od tih pojava su ekscesne prirode, ali po njenoj periferiji postoje i primarna zanimanja koja neometano plutaju vremenom i prostorom, u zavisnosti od interesa i cilja važnih centara moći. Žarišta u Ukrajini ne jenjavaju i pored diplomatije koja u civilizovanom društvu treba da je primarno sredstvo rešavanja krize.(I Obama je skoro rekao, prilikom objavljivanja kraja recesije u zemlji, da se u spoljnoj politici postižu najbolji rezultati uz primjenu vojne sile sa diplomatskim sredstvima, što je uzavreli Balkan ośetio i na svojoj koži, a NATO-u dao važnost jedine sigurnosti u njemu.)
Na Balkanu, koji se u vrijeme objavljivanja „Svetskog izazova“ ubrajao u sretnije zemlje Evrope, ta slika danas izgleda mnogo strašnije, jer mnogim lokalnim moćnicima nije ni do vladavine prava, jer sebe vide samo u postojećoj korupiranoj stihiji kojom suvereno vladaju. Devedeset posto droge dolazi u Evropu preko Balkana, đe su još uvijek šverceri droge uvaženi članovi društva, a kritičko novinarstvo van zakona. (U zadnje vrijeme govori se i da naoružanje nekih terorista vodi porijeklo sa Balkana, kao što postoje i zvanični državni zahtjevi u regionu za ponovnim prekrajanjem granica.)
Umjesto etike i duhovnosti uzurpacija položaja u institucijama sistema i novac postali su sinonim popularnosti i uspjeha, a propaganda garant svakog uspjeha. Tako je i u nekim institucijama kulture koje su postale privatni biznis, đe stručnost zamjenjuje politička podobnost i njena neprikosnovena moć. Tada je lična korist na vrhu prioriteta, kao važan korumptivni element partijskoj lojalnosti. (U Crnoj Gori ni nacionalnom blagu se ne zna ko je vlasnik, po katastru, jer je crkvena imovina u tuđim rukama a traži se da Cetinje bude pod zaštitom Svjetske kulturne baštine. Problem Sutorine je isti sa vlasništvom crkvene imovine Cetinjskog manastira jer su nastali u istom vremenu prekrajanja.)
Kad zavlada pohlepa i pohota – rasuđivanje utihne, kaže nauka. Tada prirodne zakonitosti ne ograničavaju bezgraničnost ubjeđenja. Ali, važno je postati poznat i uticajan, bez obzira na žrtve i štetu drugih, jer, kako se medijski plasira, „novac sve rešava“. I mnoge sulude ekstremnosti, frazeologija, besmislice se propagiraju kao pozitivizam. Oni tupaviji, neopterećeni etičkim zakonitostima su „moderniji“, jer, kao da su od plastelina, lako trpe obradu, pa se usuđuju da urade sve što se od njih traži. Pod geslom „liberalizma“ izopačenost je sve više postala putokaz slave mnogih profanih emisija na privatnim TV kanalima. Naučna dostignuća nalaze i svhu u profitu ostvarljivom u populizmu.
Tehnološki napredak je dao veliku prednost organizovanom kriminalu i svim nevrijednostima, dok je građanstvu pružilo jeftinu profanost života u kome tjelesni um materijalističkog pogleda na svijet preživljavanja i poništava svaku duhovnost i njene vrijednosti. Riječi, da „nema para“ za kulturu i umjetnost je samo izgovor za neometano bacanje smeća đe se kome prohtije. Duhovost od koje zavisi duševno zdravlje nacije i pojedinca gubi smisao. U ubrzanom obrtu novca koji oplođuje kapital, tjelesno zdravlje potrošačkog mentaliteta je profitabilnije, i na prvom je mjestu, kao strah.
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=3010
Objavio