Dado, Svijet, Crna Gora, Mi…

Miodrag Dado Đurić preminuo je daleko od svoje domovine, u nekoj od bolnica Pariza, u svojoj 77-moj godini života.

Za one, koji su mislili da se rodio sa paletom i četkicom u ruci, umro je neočekivano, u običnoj bolnici a ne za svojim štafelajem.

Dado. Od prvog dana, kada je stupio na svjetsku umjetničku scenu, bio je i ostao najveći akademski crtač svog vremena. Veći od najvećih. Ali, ono po čemu su ga izdvajali od drugih, bio je nadrealizam koji je iz Crne Gore donio u Pariz. Rame uz rame sa Šagalom, Dalijem, Kleom… i čitavom plejadom već afirmisanih i popularnih nadrealista, plijenio je svojom originalnošću. Svijetu je donio nešto novo, dok je svoj istančani akademizam, na kome su mu mogle pozavidjeti sve njegove kolege,  neopravdano stavljao u drugi plan.

Dado je slikar jutra. Na skoro svim njegovim najvažnijim platnima je idilična, plavetna, jutarnja atmosfera, djevičanski čista i prozračna. I to je ona lirika, koja poput božanskog oreola, okružuje okužne i raspadajuće groteskne figure u prvom planu, raspoređene cijelom dužinom platna u nekoj svojoj raspolućenoj igri, ispunjavajući cijeli prostor slike. Ono što ga je razlikovalo od starih majstora je to, što nije svojim slikama ilustrovao stare priče i mitove, već je imao hrabrosti da islika svoje vizije i viđenja svijeta. Jako i duboko, kao što ga je i doživljavao. A njegovi virtuozni pokreti četke i najmane oblike činili su složenim i neponovljivim. To ga je približavalo Velaskezu koji je bio nenadmašni manervista četkom. Obojica su slikali figure tako što su ih crtali a ne islikavali. Velaskez je to radio i širokom četkom ističući sa nevjerovatnom preciznošću punu plastičnost oblika jednim potezom četke, a Dado je gotovo isključivo slikao crtački,  tanjim četkama i tonski u lazuri različitim, što je proizvodilo neophodnu  slojevitost, otkrivalo strukturu i transparentnost koja je izlazila iz srži oblika u raspadanju,  ispoljavajući time i blagi  futurizam i u  najmanjim dijelovima slike, pa se sticao dojam da je sve na platnu u idiličnom, laganom kretanju.

Kao učenik umjetničke škole na Cetinju, odlazio je u prirodu da slika jutarnji pejzaž. Jednom je ugledao strvine i lešine dok se u pozadini pružao predivan pogled Skadarskog jezera. Kao dječak doživio je i II svjetski rat, sa svim strahotama koje je sa sobom nosio. Te slike Dado nije samo sačuvao u sebi već ih je svojim uzvišenim duhom pretočio u univerzalne vrijednosti čovječanstva. To nije uradio u svojoj domovini, ali ju je uvijek nosio duboko u svom srcu.

Likovnu akademiju je napustio i kao disident demonstrativno napustio Jugoslaviju. Nikad javnost nije bila detaljno upoznata sa svim okolnostima pod kojima se sve to događalo, niti je on o tome, rado, bilo kome govorio. U likovnim krugovima Beograda, govorilo se da je Dado zajedno sa Urošem Toškovićem bio obilježen kao buntovnik i svojeglav čovjek koji je svoj protest znao da prenese i na ulice grada, što je  sigurno izazvalo neke posledice za njih. Tako da, kada  je Henri Mur, u jedoj posjeti Beogradu, svratio na FLU i bio iznenađen  Dadovim talentom, to ga je, vjerovatno, dodatno podstaklo da napusti  zemlju koja je za njegov duh spremala okove.

U Parizu je brzo stekao slavu. Mnogi tadašnji vodeći ilustrovani i dnevni časopisi u zemlji,  objavljivali su njegove intervjue i reprodukcije slika. U njegovoj Crnoj Gori jedini dnevni list je dugo kasnio. Preskočili su ga i kada je otvaran FLU na Cetinju, da ga imenuju za neku od funkcija. Tako je dobio i Trinaestojulsku nagradu za životno djelo , u poslednjoj godini života, na samrtnoj postelji. Smilovali se. „Patriotizam moralnih patuljaka“ bio je zauzet dijeljenjem  trinaestojulskih nagrada i priznanja rediteljima malograđanskih predstava, najvećim čobanima koza na Balkanu i talentima” koji su sa  ukradenim radovima svojih drugova upisivali fakultete…

Dada, svjetsku figuru slikarstva, decenijama su uredno zaobilazili. Malograđanski revanšizam ili taktika trulih, isturenih, odjeljenja udbe koja hoće sve za sebe a ostale da potčini i drži u šaci,  da i ono što se jedino u punoj slobodi može ostvariti, primora iz čiste obijesti i malodušnosti ljudskog mizerluka da na koljena traže ono što im kao časnim ljudima i pripada – da su slobodni i časni ljudi i Crnogorci, i da im pripada sve što je crnogorsko i što je njino. Danas to rade i sa Princom Nikolom Petrovićem. Zato je i Slavku Peroviću bilo važno da Dada učlani u Liberalni savez odmah posle svog osnivanja, jer vrlinama se mora na vrijeme ukazati počast ukoliko, kao društvo, želimo imati obraza. A bez obraza smo, ovako mali, i pred Bogom i pred ljudima, niko i ništa.

I sa Dadovim izložbama kroz Crnu Goru počelo se veoma kasno i stidljivo, tek devedesetih, i sa koncepcijom koja nije bila ni nalik onim koje su ga proslavile u Parizu. Prije toga, vukla se jedna njegova slika, ili tačnije skica, nekoliko puta, na godišnjim kolektivnim izložbama ULUCG-a, da bi se zabašurilo njegovo neprisustvo u Crnoj Gori, vjerovatno bez njegovog znanja. Devedesetih su odnekud iskočile i njegove grafike sa kojima se prvi put predstavijo u Sarajevu za vrijeme Olimpijskih igara. Tada, u Sarajevu nije prodao ništa, ali je jedan dio njh, zajedno sa nekim novijim kolažima, crtežima na stranicama knjga, otkupio Centar savremene umjetnosti u vrijeme kada je njen direktor bio Beli Selhanović. Tih godina je Dado  i u galeriji Gajo predstavio  neke svoje kolaže i asamblaže većeg formata.

Nijedno od  njegovih vrhunskih djela nije u Crnoj Gori, pa čak ni njegovi počeci, poput slike Rat svjetova”, na kojoj je pokazao svoj pravi umjetnički dar jednog mladog slikara, sa potpuno jasnim i izgrađenim duhovnim i estetskim stavom i vrijednostima.

Dado se, dugo, isključivo pridržavao svog visoko izgrađenog i virtuoznog akademizma, ali je volio i snažne ekspresije Uroša Toškovića. Uroš je u ranim fazama, Dadu poznatim, i te kako baratao sebi svojstvenim akademizmom. Njegovi crteži su i tada bili snažni ali i precizni, gotovo vajarski isklesani na papiru. Tošković je to rano odbacio i krenuo stazom ličnih utisaka koji su svojom snagom drobili podlogu na kojoj su se nalazili. Uroš je znao, kao i Dado, šta je dobar crtež a šta lažnjak kojim se htjelo dotaći nemoguće iako su se međusobno razlikovali. Uroš je ostao anoniman” za svijet, a Dadov racionalizam lakše je komunicirao i približavao publici. Tada je Shagal sa svojom naivnošću i iskrenošću, koja je prosijavala iz nje, opčinio svijet, ali i omogućio da poslije njega profitiraju mnogi naivci, pa  i špekulanti. Ali, Crna Gora je imala Bata Pravilovića koji, po svojoj originalnosti u naivnosti nije zaostajao za njim. Danas je i on gotovo zaboravljen i prigušen plagijatorima i  lovcima za priznanja i privilegije.

U posljednjih dvadesetak i više godina Dado eksperimentiše i odbacuje plavetne boje i atmosferu, koja je djelovala primamljivo, i prepušta se potpuno ogoljeloj figuri u svoj svojoj vulgarnosti. Rađaju se u njegovom ateljeu potresne slike destrukcije. Time je publika u ovo uobraženo vrijeme i eru zaplašenih i stresnih čeljadi, sve manje  imala želju da zaviri u strahote njegovih slika kojima je sama u životu bila izložena, a od kojih Dado kao pravi stoik nije nikada bježao, već ih je u svojim opusima uredno bilježio. Davno je Seneka rekao za ljude koji u sebi nose mrak, da se boje svakog dana i onog što on sa sobom nosi, kao sto se djeca boje mraka. Suočavanjem  sa istinom oslobađamo se izmišljenog straha, a ništa ne može biti toliko surovo i dekadentno kao laž,  kojima obmanjujemo sebe i u kojima egzistiramo. Dado, kao da je to od iskona znao. Prenosio je na platno slike oko sebe, o lažima, oholostima, lakomostima, pakostima i u opštoj uobrazilji deformisane oblike, nakaze i spodobe na koje je gledao onako kako ih je doživljavao, a razloge za strah  nije imao već je na to gledao sa ironijom. Pa ni onda kada se savremena kritika sve više udaljavala od njega, trazeći u poplavama mnogostranih površnosti i diletantizma povode za senzacionalna” otkrića u umjetnosti.

Svijet se promijenio. U tehnološkim ćudima ljudski duh se povukao i devalvira. I sami tvorci izraza Moderna i Postmoderna uveli su u polje umjetnosti, na velika vrata, malograđanske stavove i ukuse”. Izrazi su površni, pomodarsko dvolični, problematični i malograđanski. Jer, umjetnička djela bez obzira na vrijeme u koje su nastala imaju univerzalne vrijednosti. Univerzalnost podrazumijeva vanvremensko, jer je proizvod  duha koji je po svojoj prirodi takav, a tehnologija njihovog stvaranja i novi materijali pripadaju vremenu ili modi. Duh je vanvremenski, jer su i vrline koje ga čine to isto. A vrline su iste od pamtivijeka. Estetika se kvalifikuje po vrijednostima sadržaja: karakteru, odnosno vrlinama i njinom snalaženju u izrazu; odnosno po pravcima, odnosno sadržaju vrlina, a nikako po vremenu. Tako da antičko, ili djelo afričkih domorodaca u ovoj eri kompjutera nije  manje moderno” od bilo kakve savremene štampe. Publika zahvaljujući tumačima” umjetnosti ne zna ni  da tehnologija i novi materijali daju nove mogućnost a  kvalitet im nije nikakva garancija ili neminovnost. Umjetničko djelo je proizvod duha, a ne civilizovanosti. Civilizovanost je vezana za vrijeme i može biti samo jedan od faktora ili aktera umjetničkog djela zavisno od toga ko je kako prihvata. Zato, i poslije Dada otkrivaćemo nebrojano puta opet Dada. Oni koji uspiju da se dive njegovom djelu shvatili su i znaće da im je na najbolji način dao mnogo i u  nečim velikim pomogao, jer,  sve što je stvorio je za dugo i duboko razmišljanje o neposrednom svijetu oko nas – u njenoj efemernoj ulozi po nas. Istine razobličuju laž, a Dado je razobličio stvarnost svoga vijeka.

Bratislav-Bato Medojević

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=639

Objavio dana Nov 30 2010. u kategoriji Likovni. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

1 Komentar za “Dado, Svijet, Crna Gora, Mi…”

  1. MPF

    Detaljne informacije o umjetniku Dadu Đuriću možete vidjeti na sajtu http://www.dado.me

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV