Zorica Radonjić – Putanje
SVIRAČI
Mileni i Saletu
Violinskim ključevima
otvaraju tajnu
božanske kretnje
ove planete
Treptavi putevi leta
u nama
sve do zaboravljenih
Atlantida
polako se otkrivaju
u velovima zvuka…
***
A možda je i njihovih
života staza
davno već ispisana
na nekom notnom listu
Ali znaju
svoju će
morati da sviraju
uvijek kao
PRIMA VISTU.
KUNETA
Kako si bio
velik i tajanstven
svijete
kad te je posmatralo
ono divlje dijete
što je virilo
iz hladne i vlažne
cetinjske kunete
Kako je upijalo
žudno
tvoje mirise i šare
svo uprljano
izgrebano
ono dijete čudno
što je s drugom djecom
bježalo u sanjare
Kako predjeli
ljudi i godine lete
I ozbiljnost
kao tuga
svoju mrežu plete
Ali još ti se
raduje
u meni ono dijete
iz zazidane
cetinjske kunete.
ZIDOVI NA PUTU
Bedemi i more
Plime punog Mjeseca
Pomjeraju granice mogućeg
Utisnute u dlan
Napinju luk
Linije života.
BONACA
U tiho predvečerje
pogledah u more
Kao da su misli
najednom nestale
ispod mirne površine
vode
u dubine modre
moga zaborava
Uramljeno brdima
Veliko ogledalo
Svijeta
Možda da sve
i sebe samu
kao prvi put
ponovo ugledam.
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=7313
Objavio