U kojoj smo mi to ludnici?

Što se čini! Manje zemlje sa više festivala nema niđe na svijet! Gradovi, sela, zaseoci, pojedinci i pojedinke, vladine i nevladine organizacije takmiče se u proizvodnji i predstvljanju kulturnih tvorevina, brendova… Poluđeće stanovništvo od ovolikog konzuniranja duhovne hrane. Danonoćne priredbe: muzičke, pozorišne, kinematografske potrošile bi blago cara Radovana a ne siroti PDV kojim se puni kasa Montenegra. Poplava „raznoraznih“ istih ili sličnih Montenegro festivala zbori da je „nešto trulo u državi Danskoj“ ili da je kultura u totalnoj krizi tj. ekonomija Montenegrina. Nema tržišta koje reguliše ekonomske i socijalne odnose a nagomilani kulturni proizvodi, bez kontrole kvaliteta, presiti konzumenti jedu do povraćanja. (Zašto je propalo Rimsko carstvo?) Zašto ljudska energija uložena u proizvode kulture nema tržišnu vrijednost? Zašto nema tržišta a postoji jedna jedina privredna grana koja se bavi proivodnjom? To je život u nadrealizmu đe vlasnik kapitala – Vlada, ima radnu snagu (glumci, muzičari, pjesnici, reditelji, novinari) koja ne stvara profit već troši kapital kapitaliste – Vlade. Ogromnoj potrošnji kapitala veliki doprinos daje birokratski aparat Vlade – ono kruto ljudstvo menadžera, koje upravlja pomenutom kulturnom radnom snagom. Koje ludilo od zemlje! Po kom principu sve ovo funkcioniše? Ima li u ovom haosu sistema?

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=1742

Objavio dana avg 2 2011. u kategoriji Stav. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV