TOCHKOWITCH (1932 – 2019)

Od crnogorskog prezimena je napravio svjetsko ime u svijetu likovne umjetnosti a to ime je svijet ispisivao upravo onako kako stoji u naslovu.

Preminuo je veleki Uroš s Peleva Brijega. Bio je svoj čovjek do sudnjega dana a takav je dočekao i potonju uru. Ni na koga nije ličio osim na sebe. Bio je ličnost. Ni sa kim nije razgovaro ozbiljno o umjetnosti jer je znao da se ”ozbiljni” u nju kami razumiju…a plekaju se i zaviruju u svakog umjetnika. Imao je i njegovao svoje lice, lik i djelo nalik svojim”sfumato” crtežima. Tragali su likovni kritičari za nazorima njegove umjetnosti da provale po kome mu je došla ta osobenost i osobitost neprevaziđenog crtača XX vijeka, ali nijesu uspjeli da provale uzor njegovom stila…Kako da ga provale kad je izvor u Crnoj Gori, rekao je više puta. Rekli su mu onda da je lud…A on im je to bez odricanja potvrdio! Na sebi postavljeno pitanje:”Zašto je Crnogorac lud?”…odgovorio je njima:”Zato što je genijalan.” Tu je svaka diskusija završila i Uroš je nastavio, kao i do tada, svojim putem slijedeći ga do kraja životne staze koju je okončao sa 87-om godinom. U genijalnoj ludosti je i umro. Poslije više dana otkriveno je da ga nema a kad su ga našli nije bio među živima.

…A bio je ustvari normalan i zdrav ka drijen s Peleva Brijega. I po pet žena je moga da oposli na dan kad ga u'fati drk!”Nikad da se naj..em”, posvjedočio je u filmskom zapisu. To tako može reći samo prav-zdrav, normalan i iskren čo'ek.

Za razliku od mnogih savremenika koji su skretali u raznim pravcima i gubili se u umjetničkim nedođijama, Uroš je umio doma doć’. Krenuo je s praga u svijet putevima sigurne likovnosti. Krenuo je od Milunovića, Lubarde , Čelebonovića… Od Cetnja preko H.Novog i Beograda…pa tako dalje, sve do Pariza đe je stigao najdalje u provjeri svog talenta. Kada ga je ovjerio tamo đe se mogao porediti s najvećima vratio se oslobođen komplekasa ”velikih”. Poslije dvadeset godina vrnuo se doma, kao Odisej na Itaku…ali se nije usidrio. I dalje je plovio neumorno po nemirnom moru svog osebujnog talenta, sve dok ga smrt nije usidrila u legendu.

Crna Gora ga je prepoznala na vrijeme, u boljim vremenima, i ovjenčala ga nacionalnom nagradom da ima o'šta živjet. Kasnije, za gorih zemana, ga je povremeno i zaboravljala. Povremeno ga je vraćao u život i javnost poneki ”smijeliji” galerista ili reporter loveći kamerom ili perom njegove ludosti kao egzotičnu sliku o zaboravljenom slikara koji se stanio neđe pored mora bez adrese kuće i imetka.

Mnogo je više ostavio svojoj Crnoj Gori nego je ona njemu dala, ako je neko to umio na vrijeme skapulati u depoima nacionalnih muzeja i galarija. Kod Toškovića je napouzdanije bilo to da će slikati do smrti a za smrt svojih djela nije mario kao ni onda kada je napuštio Beograd a za njim je ostao kamion radova koje su vjetar i vrijeme razvijali ko zna u kojim pravcima.

Uroš Tošković je odista bio ”lud”, ali na umjetnički način koji ”pametni” ne razumiju. Ali se i to može preciznije reći da ga i običan svijet shvati. Bio je dovoljno i namjerno lud da mu ”pametne” budale ne bi smetale.

 

Mihailo Miljo Radojičić

[prenijeto sa www.prch.me]

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6827

Objavio dana mar 5 2019. u kategoriji Śećanja. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV