Reinkarnacija grada

smece

Šta reći za grad koji je prepun smeća? Poražavajuća je činjenica da ne prođe ni mjesec dana a da se u novinama ne pojavi članak o nekoj novoj ilegalnoj deponiji ili izlivanju septičkih jama. Poslednje šta sam pročitala se odnosilo na plan Vlade da se izgradi ”legalna” nacionalna deponija opasnog otpada na lokaciji KAP-a. Neko je zaista toliko inteligentan da svoje zdravlje i zdravlje svojih sugrađana bukvalno proda za nikakav novac da bi tzv. investitorima i drugim državama omogućio odlaganje opasnog otpada? Ljudi se gotovo uopšte ne bune protiv toga. Nekada sam bila zapanjena zato što su izostali protesti protiv rušenja Hotela Crna Gora i Kina Kulture. Nisam mogla da shvatim šta je sve te ljude motivisalo da budu toliko pasivni i zbog čega ne vole svoj grad. Međutim, sada je jasno zašto.

Čistoća je minimalni prag samopoštovanja i poštovanja svoje kuće, grada i zemlje.  Kod nas ovaj minimalni prag nije dosegnut, bar što se tiče čistoće životne sedine. Kada se prije gotovo mjesec dana desila pucnjava u lokalu na početku Zagoriča, krv koja je ostala na trotoaru od žrtve nije očišćena od strane nadležnih institucija i do danas se vide krvavi tragovi ostavši tu kao neverbalna poruka institucije koja ne haje za takve stvari.

Ne želim nabrajati sve ilegalne deponije koje se nalaze u Duklji, Staroj Varoši itd. Nije ni čudo zašto je tolika pretrpanost smećem kao jednu od posljedica imala očaranost mnogih žitelja Podgorice izložbom skulptura napravljenih od otpada. Ova izložba će po svoj prilici još zadugo ostati aktuelna jer se navike sporo mijenjaju.

Inicijative protiv nečistoće, iako su malobrojne, polako će podstaći ljude da stvore normalan pristup ka rješavanju pitanja otpada. Projekat ”Novo lice Starog aerodroma” u organizaciji NVO ”Naša akcija” i još nekoliko drugih NVO, kao i čišćenje Gorice organizovano od strane Udruženja ljubitelja Gorice predstavljaju primjere građanske svijesti.

Želim da skrenem pažnju i na ljude koji su preduzimali slične akcije ali o kojima se nije pisalo. Jedna od tih osoba je Katarina Švabić.

Katarina je rođena u Beogradu a studirala je likovnu umjetnost na Cetinju. Ona sada živi u Podgorici i radi kao profesorica na Fakultetu Vizuelnih Umjetnosti. Zgrožena smećem koje su njeni sugrađani bacali po predivnoj prirodi ova hrabra i skromna žena je slobodne dane iskoristila da sama očisti veliki dio obale Morače. Cijele dane je provodila skupljajući otpad. Nije to objavila preko fejsa niti je poslala ikakvo saopštenje medijima. Uspjela je i u poduhvatu da nakon bezbrojinih rasprava komšiju ubijedi da ne baca svoje smeće pored nekoliko izvora pitke vode. Inače, njene komšije su to prihvatile na svoj način, uz dobacivanja ”šta ona ima tu da radi” i ”neka se vrati odakle je došla”.

Kada broj osoba svjesnih vrijednosti životne sredine poraste do nivoa da održavanje čistoće postane normalan fenomen posljedica će biti razvijanje smisla za arhitekturu.

Tek tada će se sa zgražavanjem gledati na činjenicu da je u ne tako davnoj prošlosti jednom hirurgu bilo dato da siječe grad po svom hiru. Tek tada ćemo biti spremni da se otvorimo za svijet ideja kakav je posjedovao naš najveći arhitekta, Ranko Radović.

ranko

Radović je umro prije skoro deset godina. Nakon što se izvan granica Crne Gore potvrdio kao izvrstan arhitekta i profesor dobio je poziv da bude ministar u Crnoj Gori. Ljudi su se smijali ili su samo zbunjeno gledali ministra koji je na biciklu obilazio Podgoricu. Njegova jednostavnost je previše štrčala. Kao čovjek koji je svojevremeno podržao multiledijalnu manifestaciju ”Reinkarnacija grada”, održanu prije više od trideset godina u Beogradu, nije mogao svoje projekte da realizuje u Podgorici jer se nije ponašao kao drugi ministri. Nije mogao da se pretvori u drugu osobu i napravi granicu između sebe kao ”privilegovanog” i ”običnih smrtnika” te je posle nekoliko mjeseci napustio mjesto ministra.

Zbog svog talenta i znanja Radović nije mogao biti prihvaćen. Zvuči apsurdno ali to je jedan od glavnih zakona palanke: onome ko ne zna a na vlasti je – klanjaj se; onoga koji zna – šutiraj.

Koliko će još vremena proći dok u Podgorici ne dočekamo ”Reinkarnaciju grada”?

 

Milica Kankaraš

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2761

Objavio dana Aug 15 2014. u kategoriji Komentar. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV