Prazni praznik

Kod nas se međunarodni praznik rada u školama uči kao dan koji se slavi u čast čikaških radnika koji su se izborili za osmočasovno radno vrijeme. Međutim, namjerno se izostavljaju bitni elementi ovoga događaja kako bi se živjela jedna plića verzija istorije. Uslovi na poslu bili su izrazito surovi u devetnaestom vijeku nakon industrijske revolucije. Rad je trajao između 10 i 12 sati po pravilu, povrede na poslu su bile ustaljena pojava a nadoknade za rad toliko bijedne da su i đeca morala da rade. Zbog toga su sindikati u Americi, najindustrijalizovanijoj državi tadašnjeg svijeta, organizovali masovni prostest. Najveće žarište štrajka bilo je u Čikagu, đe je došlo do većeg krvoprolića. Industrijalci i kapitalisti, kako je racionalno očekivati, angažovali su privremene radnike da vještački održe promet robe dok je radna snaga obustavila rada. Tu se izrodio sukob između privremenih i postojećih radnika. Radi održanja „reda i mira“ policija je brutalno suzbila demonstracije. Do još većeg krvoprolića se došlo kad je policija ugušila protest koji je zbog ove represije održan nekoliko dana potom. Štrajk je ugušen a radničkim vođama izrečena ili doživotna robija ili smrtna kazna.

Smisao ovakvog radničkog štrajka jeste da se cijelom društvu a prije svega kapitalističkoj klasi demonstrira ko je sila koja pokreće društvo time što radnička klasa zaustavlja proizvodnju. To je lekcija koja se namjerno izostavlja u našem obrazovnom sistemu, da nas ne bi podstaklo da napravimo sličan potez. Iz iste pobude je u samoj Americi izmišljen u jeku prve crvene panike Praznik lojalnosti koji pada istoga dana – kako bi se odvratila pažnja od radničkih pitanja.

I sad imamo situaciju da su prosvjetari Crne Gore dočekali ovaj praznik rada bez plate koje su zaradili u aprilu. Zašto? Pa plata se ne može primiti dvaput mjesečno, već mora u rasponu od 28 dana kako je propisano granskim ugovorom. To što je plata za mart kasnila i tek došla oko četvrtog aprila je odgovornost prosvjetara. Pošto su vlada Crne Gore i sva pripadna ministarstva legalisti svjetskog nivoa njihovu odluku moramo da poštujemo. Neobično je jedino kako se u samim ministarstvima takav granski ugovor ne primjenjuje.

Đe su ti zaštitinici slobodne riječi i promoteri građanskih prava da dignu glas povodom ovoga? Đe su zvanični sindikati da pozovu na štrajk ovim povodom? Zašto ovo nikoga ne zanima?

Ovo je samo jedan u nizu postupaka kojim se prosvjetni rad nipodaštava. Nije to samo zato što se zbog slobodnih vikenda i godišnjeg raspusta neosnovano smatra da je posao u školi lagan. Sama postavka na kojoj počiva prosvjetni sistem je trula a javno mnjenje odavno je instruisano da bude negativno natrojeno jer se ozbiljnost posla gleda preko visine zarade. Forsiraju se brze vještine i najneukiji sebi davaju prava da kritikuju obrazovni sistem, posebno ako su još i roditelji pritom.

Čim je opšteprisutan medijski muk na određenu temu, to znači da se radi o opšteprihvaćenoj doktrini. Zato se i prostest radnika Telekoma, sa žalosno minimalnim zahtjevima, sveo na rat saopštenjima u javnom prostoru. A i u tom smislu, broj reklamnih članaka Telekoma daleko nadvladavaju broj saopštenja tog štrajkačkog odbora u vodećim komercijalnim medijima. To i objašnjava ovavku uređivačku politiku.

Odavno je oduzeta vaspitna uloga obrazovnom procesu, dok je klasna osviješćenost tabu tema posebno usljed pribježišta vjerskim institucijama. Oblikovane su generacije koje favorizuju uspjeh uz minimum uloženog rada i znanja. U nekom smislu upravo je najprirodnije da država Crna Gora slavi praznik rada time što svoje prosvjetare ostavlja bez zarada. Ili možda još bolje, da se prvi maj sve skupa ukine kao školski praznik ako ćemo ga ovako obilježavati.

Mato Kanakraš