Poezija Svetozara Popovića

NASLON

Sanjam te ohola podla i prazna u naslonu
Bijednog ko bijeda svaka pohlepna
Na pragu izlizanoig kamena od stopala
Svojom bijedom se na moja pleća naslonjaš

Misliš dok hodaš lagano oko naslona
I prosiš bijednu milost iz prošlih kajanja
Od onih koji ti kupiše benzin i olizaše stope
A ti ih pogleda blijedo preko ramena

Misliš darovao si sebe svojim imenom
Prijetiš onima koji su za mnoge tvoje oko
Mene koji te prepoznajem nemoćna i prazna
Možeš ponovo danas da mrziš ko nekada

Ne naslanjaj se na jutarnju maglu
Okreni ruke put zalaska sunca nijemo
Izađi na vrh ulice popločane lažima
Jer su i zalasci ponekad nova svitanja
O K O

Odlaziš lagano u staru kafanu
Ostavljaš tvoje oko drugome na dlanu
Lagano dolaziš do prvog stola
Sijedaš da bi gledao obalu znanu

Gledaš slijepo govoriš nijemo
Ostalo ti je oko ili obadva
Na pločniku na bunjištu
U drvoredu posječenih topola

Ne budi slijepac na obali u drvoredu
Ne ostavljaj svoje oko svakome
Ne ostavljaj svoje oko nikome
Ne budi prijeklad ničije nemoći

Slijep si od čekanja da čuješ
Da ispiniš zavjet pred sobom
Da poćeraš ponovo pored obale
One iz prvog reda za čekanje

Ostavio si oko na tuđem dlanu
Ostavi ga u nesigurnim prljavim rukama
Nečiste su od blaćenja tuđih imena
Poštenih ljudi i ovog nevremena

Ostavio si oko da prazno gleda
U ničije ruke i prljava sjećanja
Takvo oko nije kontakt sa poniženima
Ono te ne može svrstati među moćnima

Tvoje oko je ničije danas i biće sjutra
To joko je malo za malo prljavog uživanja
To oko gleda u prošlost i prljava čekanja
Prazna je takva milost za tuđa stradanja

Prljavo je takvo oko bježi od njega
Ostavljene oči nijesu vjera u sjutra
Budi jači i spremniji od takve istine

ORAŠKA JAMA

Posvađaše se dan i jutro
Oblak sađe između Garčeva
Kapi dolećeše do prašnjavih obaja
Svanu još jedan dan uz pomoć Boga

Zamršena kosa prekri čelo
Prameni čuperak razdvoji oči
Sanjiva nada jutro prelomi preko koljena
Laganim korakom odoh do izvorište

Kuda – ču se glas odnekuda
Ovđe su kupine ljuta drača
Ovđe se lagano hoda po kamenu
Ovđe je Oraška jama

Ovđe je izavrela moja snaga
Ovđe ponire budućnost moja
Ovđe je uvrela moja nada
Izavreće ko zna koji put ova jama

Gledam je nijemo ko prošlost
Koja je prošla mimo nas i ovog vremena
Koja je nestala u pećini tvoga hlada
Gladam kako te ubiše pored ovih livada

Prođe i ode u nepovrat blagoslov sveca
Odoše zakletve martinićkih ratnika
Ostade ti osvještana od svetog Petra
I pokopana od ovih novih ratnika

Izvireš danas ogađena prljavim rukama
Boriš se sama sa sobom i sa nama
I čekaš svoga sveca s kandilom i molitvom
Da te ponovo pred bogom i ljudima osvješta