Perić: Crnogorsko društvo je svojom suštinom egalitarno.

Na temu trenutne nesuvisle i opasne društvene situacije Crne Gore koja je gotovo isključivo uslovljena političkom stvarnošću i kulturu demokratije kakvu njegujemo ovđe vođen je razgovor sa dugogodišnjim građanskim aktivistom Srđanom Perićem.

REDAKCIJA: Ti si javnosti poznat kao utemeljivač organizacije KOD koja okuplja aktiviste sličnih po shvatanjima sa tobom u pokušaju mijenjanja naše društvene i političke stvarnosti. Kao uvod, htio bih Srđa da daš nekoliko riječi o sebi i svom dosadašnjem angažmanu. Između ostalog ti si upamćen i po tome da si prije bio politički aktivan, i onda si, vjerovatno razočaran u političku klimu, ne mogu reći povukao se ali više se usmjerio na jedan drugi vid borbe dok se sad eksplicitno vraćaš opet u politiku. Zbog čega se vraćaš, i šta sad da nalaziš u crnogorskoj politici i da li ima prostora da se čovjek tu izrazi?

PERIĆ: Da dodam tvojoj najavi da sam sada aktivan u pokretu Preokret, da smo izašli na lokalne izbore u Podgorici i Danilovgradu i da sada profilišemo drugačiji politički oblik borbe. Šta je razlog, kako si ti kazao, povratka u politiku? Ako čovjek uopšte ikada izlazi iz politike ili samo mijenja oblik u kojem on obitava u njoj. Razlog je odbrana prostora za slobodu misli, slobodu djelovanja, slobodu udruživanja jer mi trenutno jesmo pritisnuti od strane političkih korporacija koje imaju svoje interese – ali građanin nema do kraja legitimisane svoje potrebe – da ima kontrolu nad glasom koji daje na izborima.

REDAKCIJA:… Nema stvarne neke poluge kojim bi mogao da primorava odabrane predstavnike da rade ono za šta su odabrani?

PERIĆ:Pošto je stanje takvo postoji više opcija. Naravno, postoje ljudi koji smatraju da u takvom sistemu ne treba učestvovati, odnosno politički djelovati. Postoje ljudi u političkim korporacijama koji smatraju da nikako drugačije ne može niti smije biti. To je ta čuvena rečenica “ako nijesi zadovoljan ovim stanjem ti osnuj stranku pa da se izmjeriš” i postoje ljudi koji smatraju da se sad treba izboriti za prostor i mogućnost da kažeš ono što imaš i odbraniš ono što vrijedi da se brani: od lične slobode, slobode preduzetništva, slobode misli, prava na drugačiji stav, pa i pravo na fizički prostor – što znači, recimo, da možeš da učestvuješ u prostornom planiranju i donošenju odluka koje se tiču zajednice. To jesu različiti odnosi prema politici. Smatram da je za građane jako važno da insistiraju da imaju uticaj na donošenje konkretnih odluka koje se tiču svih nas.

REDAKCIJA: Sad kako si spomenuo ove lokalne izbore koji su izvršeni, ako se ne varam, otprilike prije dva mjeseca i kusur, tako nešto koji su svuđe zaključeni osim Šavniku đe se kontinuirano fešta dešava inicirana od dijela članova BO jednog biračkog mjesta. međutim, i tamo đe nijesu upitni izbori nalazimo se u bezvlašću vidimo što je samo jedna u nizu blokada opšte zapriječenosti koju živimo. mene zanima đe čovjek treba da traži krivce za ovo – da li možemo da optužimo samo jednu političku struju ili da raspodijelimo na više učesnika.

PERIĆ: Ako ćemo poslušati filozofa Jaspersa i obratiti posebnu pažnju na njegov pojam metafizičke krivice, svako je kriv, odnosno odgovoran za sve i svi smo odgovorni za sve zato što pristajemo, odnosno prihvatamo ovaj politički okvir. Ako pokušamo da suzimo polje odgovornosti, ona je na kreatorima kontrolisanog političkog haosa. Djeluje kontradiktorno da haos može biti kontrolisan, ali se radi o doziranim (polu)konfliktnim situacijama gdje imate punu kontrolu od strane onih koji imaju moć – a koji nisu samo na jednoj strani. Primjera radi, izmjene zakona koji se odnose na regulisanje izbornog ambijenta i cijelog tog procesa se donose dvotrećinskom većinom u parlamentu – što znači da su njega glasale i vlast i opozicija. Upravo takav ambijent nosi norme koje će kasnije pružati političkim polovima, združeno ili pojedinačno, mogućnost da od prilike do prilike opstruiraju kompletan sistem.

REDAKCIJA: Sad kad to kažeš onda misliš konkretno na usvajanje izbora i to što nemamo Ustavni sud.

PERIĆ: Tako je. Uvedene su norme koje striktno govore da se ne mogu proglasiti izborni rezultati dok u konkretnom slučaju Ustavni sud ne odluči u izbornom sporu. Sad imamo situaciju kada u parlamentu nisu izabrane sudije Ustavnog suda, a ranije su, prije nego što je Ustavni sud izgubio kvorum pomjereni izbori za oktobar. Znači ciljano se kreira situacija u kojoj nećete imati sudije Ustavnog suda i uvode nas u ambijent gdje šta god da odlučite – to je progrešno. Pravnici u strukturama vlasti sada imaju ozbiljan problem kako iz jedne uvodne nezakonite situacije stvoriti zakonitu, odnosno iz neprava doći do prava.

REDAKCIJA: Dakle, imamo situaciju đe imamo rezultat izbora koje ne možemo racionalno da osporimo, ali sa druge strane ne možemo ih ni usvojiti kao konačno jer ne poštujemo zakonski minimum?

PERIĆ: Pazite, sa moje tačke gledišta sam rezultat lokalnih izbora u Podgorici nije sporan, ali ponavljam, stvoren je ambijent gdje će se napraviti problem zbog nefunkcionisanja institucija na državnom nivou – odnosno gdje nije odabran makar jedan sudija Ustavnog suda – mada ni to nije kompletno rješenje, jer trebalo bi da se izaberu svo četvoro nedostajućih sudija ovog suda da bi on bio funkcionalan u punom kapacitetu.

REDAKCIJA: Kada govorimo o kontrolisanom haosu ono što se samo nameće da li mimo i te ustavne krize koja je vezana za izbornu krizu, da li se to koristi da bi se zamaštrale oči kako se ne bi viđelo da svako vuče na svoju stranu i od tih velikih izbornih oslobodioca te da niko ne radi ništa? Koliko imamo neformalne informacije ni na nivou Podgorice ne postoji nikakav konsenzus kod pobjedničkih stranaka.

PERIĆ: Dobro, četiri koalicije su najavile da će tvoriti iduću vlast pa da vidimo sada da li će to biti tako. Oni kažu da postoji spremnost i čini se da imaju dogovor.

Mislim da je od toga značajnije da mi sada od politike ne pravimo instrument da utičemo konkretno na kvalitet života građana, da poboljšamo rad javne uprave i gradimo efikasnije društvo, nego stvaramo atmosferu borbe za sticanje i održavanje popularnosti bez bilo kakve odgovornosti – da bi se sljedstveno tome uzimale poluge moći i upravljalo na način da svako može da ospori zakonitost nečijeg rada i ustavnost ukupnog političkog sistema sa jedne strane, dok se sa druge kreira izgovor da ne možete da uđete u aktivno rješavanje sasvim operativnih problema zajednice – jer eto – neko im osporava zakonitost u radu. I u samom razlaganju fenomena je komplikovano, a kamoli na nivou percepcije u dnevnoj rutini. Na taj način je stvorena savršena postavka u kojoj vi apsolutno ne morate da se bavite konkretnim stvarima, neće vas obavezivati obećanja nego će se odjedanput sa terena predizbornih obećanja preći na teren političkog teatra u kom ćemo se „pregoniti“ ko je patriota ko izdajnik – ko krši Ustav i ko ga čuva. Stvaraće se meganarativi gdje jedni slave pobjedu a ništa ne mijenjaju, dok drugi…

REDAKCIJA: …brane državu koju su oni upropastili?

PERIĆ: Tako je. I sad u tom kolepletu imamo potpuno obesmišljen izborni proces u kojem vi u predizbornoj kampanji obećavate sve i svašta, a kada dođete u poziciju da ispunjavate obećanja vi već imate spremljeno opravdanje zašto se ne bavite onim što ste obećali. Tome dobrim dijelom služe nametnuti meganarativi.

REDAKCIJA: A da li ima neki zakonski mehanizam pri kojem nosilac javnosti snosi odgovornost za neispunjena obećanja kao da je obmanuo javnost? To nije stvar da je on slagao nekog svog bližnjeg nego je smišljeno prevario javnost da bi stekao položaj moći.

PERIĆ:Jedina odgovornost koju u političkom sistemu može da se ustanovi jeste ona odgovornost na kojoj birači odnosno građani insistiraju. Dok god mi pristajemo na ovu vrstu pozorišta tada ni političke odgovornosti neće biti jer nigdje nije normirano da se političar mora držati predizbornog obećanja. Dakle, obećanja su kod nas često vrlo fluidna kategorija, a sa druge strane političari se mogu uvijek, dok god je okvir ovakav, bez obzira na inicijalne namjere naći u situaciji da više ne govore o obećanjima nego da pričaju o sasvim nekom drugom političkom kontekstu koji je u međuvremenu postao prioritetan. Znači mi prisustvujemo igri u kojoj imamo predstavu uoči izbora na osnovu koje bi svako trebao da uzme jedno parče političkog „kolača“, a čim se „spusti zavjesa“ na izbore onda se kulise predstave sasvim mijenjau – to je neki drugi čin u kom su potpuno drugačije postavke. Nije više tema predizborno obećanje nego pomenuti meganarativi. Na lokalu je to najuočljivije – pričali smo o komunalnim temama, a kada su okončani izbori – počela je priča gotovo isključivo o onim državnim: o zakonskom okviru, o neustavnostima, o spoljnopolitičkom kursu zemlje, o nacionalnim odrenicama – to je savršena igra koju jedino mogu da prekinu građani time što će na izborima insistirati na drugačijim pristupima politikama. Dok god građani ne insistiraju na tome dobijaće ovu vrstu politike.

REDAKCIJA: Sada, ti između ostalog stanke nazivaš korporacijama. Osnivanje stranke finansiranje kampanja i aktvnosti da bi se prikupila biračka masa da bi ta ideja mogla da zaživi je veliki finansijski izdatak. To nameće pitanje ko ima pravo da se bavi politikom u Crnoj Gori i čiji se interesi zapravo zagovaraju, pošto se finansiranje političkih partija vrši ili iz državnog budžeta ili nezavisno od strane sponzora koji mogu biti krupni preduzentici.

PERIĆ: Pa ključno je pitanje da li je politika klub bogatih. Da li u praksi građani mogu da se organizuju i promovišu svoje ideje i traže podršku za njih mimo političkih korporacija? To je sada, po meni, glavno pitanje. Što je više moguća druga opcija to je demokratija bliža građaninu.

Dakle, većina političkih partija se finansira dominanto od tih istih građana – kroz budžet – pa imamo jedan suštinski korumpiran sistem u kojem će građani plaćati političke stranke koje će tako steći sredstva uz pomoć kojih će dodatno moći da kreiraju zakonodavni ambijent, nakon toga i atmosferu u kampanjama, gdje troše novac građana – dok bilo koja građanska inicijativa ne može računati na podršku te vrste čime joj je onemogućen suštinski iole ravnopravan tretman u vođenju predizborne utakmice. Mi sada imamo situaciju da je zakonodavni okvir takav da se parlamentarne stranke finansiraju iz budžeta i onda zakupljuju marketinški prostor. Koliko imaju srestava toliko će prisustva imati u medijima uz pomoć reklama i promo sadržaja. Da li će oni uticati na uređivačku politiku medija procijeni sam. Ono što bi bilo autenično demokratsko rješenje to je da se političkim partijama smanje dotacije koje one svakako usmjeravaju ka plaćanju marketinškog prostora i da se taj novac raspodjeljuje medijima pod jasnim kriterijumima, a da se medijski prostor otvori za sve učesnike. Manje-više bismo došli na iste postavke što se tiče raspodjele novca, ali bi medijski prostor bio otklučan – a što je interes javnosti. Tako bismo imali pretpostavku više da pratimo ravnopravno predstavljanje ideja i imali bismo preduslov za stvaranje jedne fer utakmice predstvaljanja političkih stavova i orijentacija. Naravno, potrebno je da osmislite i neke kontrolne mehanizme da ne bi došlo do zoupotreba u tom procesu, ali je ponta u tome da svako ko prikupi zakonom propisan broj potpisa koji su slobodan iskaz građana i građanki ima pravo da se čuje njegov ili njen glas – a time i glas građana koji su potpisom podržali tu listu.

REDAKCIJA: Ako sam ispravno shvatio – taj novac treba direktno da ide privatnim medijiskim kućama u Crnoj Gori da termini budu ravnomjerno raspodijeljeni u skladu sa potpisima podrške?

PERIĆ: Sada novac iz budžeta ide političkim partijama, a one potom plaćaju marketinški prostor na TV i radio stanicama, u štampanim i elektronskim medijima…

REDAKCIJA: I zakupljuje prostora koliko novca ima?

PERIĆ: Jeste. Ukoliko bi novac bio direktno ustupljen medijima onda biste smanjili i uticaj politike na uređivačku politiku medija.

REDAKCIJA: Imali smo situaciju da pojedini prethodno politički anonimusi dolaze do finansijske potpore da može da finasiraju svoju kampanju i zakupljuje poslovne prostore. Jedna stvar je zloupotreba državnih resursa a druga kako interesne grupe, bilo ideološke bilo preduzetničke, finansirajući stranke lobiraju za svoj račun. To je kao što se za Bemax vjeruje da je bio pokrovitelj prošle vlasti odnosno srpska Vlada određenog broja njoj ideološki naklonjenih stranaka itd.

PERIĆ: Govorio bih na princpijelnoj ravni – interes građana je da oni imaju potpunu kontrolu nad političkom scenom – uključujući njeno finansiranje. Podrazumijevajući jednaku mogućnosti da oni čuju stavove svakog političkog subjekta koji u ravnopravnim uslovima dostavi podršku pred izbornom komisijom koja verifikuje valjanost liste. To je postavka koja je u interesu građana. Bježanje od te ideje nije na korist građana već političkih korporacija.

REDAKCIJA: Govorimo o ravnopravnosti da svako predstavlja, jer nebitno koliko ko na početku ima podršku, bitno je kakav je sami program trebalo da zadobije biračku masu. Jer ljudi bi trebalo da glasaju za konkrente stvari a ne samo za pojedince. Zbog toga se na sve strane izbačaju predizborna obećanja ne bi li se neupućeni pojedinci u politiku navukli. Mene zanima kako ti doživljavaš koliko je kod nas ozbiljno shvaćen program i u moralnom i u zakonoskom smislu kao i u smislu nekog opšteg interesa javnosti – da bi ona bio predstavljen valjano javnosti. Meni je bitnije šta ja glasa nego koga glasam.

PERIĆ: Stvari su podešene na taj način da to što govoriš ne bude obavezujuće. Svaki instrument koji bi trebalo da te obavezuje je učinjen nedostupnim. Za početak nemamo otvorene liste. Da ih imamo čovjek koji je imenom i prezimenom zaslužio mandat da predstavlja građanina bi bio, hajde da kažemo, obveznik prema onom koji ga je birao – jer bi građanin njega mogao da locira je li uspješan ili neuspješan u ispunjavanju konkretnog obećanju

REDAKCIJA: A zar nosilac liste, laički gledano, ne bi trebalo da bude obveznik?

PERIĆ: Ti sad imaš situaciju u kojoj je sve relativizovano. Svaki nosilac liste može da kaže da je nešto odluka glavnog odbora, nekog kolektivnog organa i da je on reprezent neke šire političke slike. Znači on može uvijek da se pozove na to. Ne govorim pojedinačno, nego o pojavi koju doživljavam kao štetnu – dugoročno gledano štetnu i za same te političare. Jer ovo stanje stvara nezdrave ambicije kod ljudi koji žele sjutra da imaju istu tu moć koju sada imaju aktuelni političari. Znači nije ideja kako da se nametne neka programska odrednic i ide ka njenoj realizaciji, već kako da se zagrabi politička moć. I sad ta se stvar toliko zapatila, da nam treba svaki mehanizam koji bi to makar „olabavio“. Govorili smo o marketinškim budžetima i o otvorenim listama, odnosno o načinima na koji bi se taj sistem oslobađao. Ali kada god dođete sa nekom konkretnom argumentacijom vas će gledati da utišaju – ali, metaforički rečeno, na način da ti daju pravo da govoriš pa ti ugase mikrofon. A neka rješenja su vrlo jednostavna. Recimo kod otvorenih lista, jer se uporno govori kako ih je teško realizvati: na primjer, imate deset opcija na glasačkom listiću, a onda na drugoj polovini hartije brojeve kao na tomboli – dakle zaokružite listu i broj. Brojanje bi bilo malo komplikovanije, ali sami krovni rezultati bi bili vrlo brzo određeni. Onaj koji dobija najviše glasova sa neke liste – ulazi lokalni ili državni parlament, naravno u omjeru snage liste, čime se gradi čvršća veza između birača i njegovor predstavnika u parlamentu.

Možemo otvoriti i druga pitanja predstavničke demokratije – koliko ona kod nas daje prostor za iskrivljavanje kompletnog političkog sistema? Recimo, evo u Švajcarskoj gdje imate česte referendume – ključne odluke provjeravate kod građana – dakle neće biti ostavljene na kreativno tumačenje političara. Političari imaju svoj domen rada, ali treba tražiti odgovornost za ono što se radi i odgovornost za ono što se postiže, tako što se uspostavlja jača veza sa biračem – koji tada ima neposredniji put do odluke. Tu treba koristiti sve zaštitne mehanizme koje demokratija nudi – od otvorenih lista do refenduma.

REDAKCIJA: Tvoj pokret Preokret koji je nastao iz tvog aktivističkog djelovanja samoga KOD-a i tvoga ličnog. Više puta si rekao da nijeste imali dovoljno prostora da predstavite svoj program evo ovđe da pitam: šta su bile ključne stavke vašeg programa? Da li je to bilo samo mijenjanj političkog sistema ili neštko konkretno? Vama je bilo najviše zamjerano, kao i dostini kandidata, da nijeste dovoljno riječi o kulturi. Šta je bio vaš program i koje je on veze imao sa kulturom?

PERIĆ: Samo jedna korekcija u tvojoj konstataciji u pitanju. Preokret ne gradim sam i on je inicijalno iskaz njegovih pokretača, među kojima je i moja malenkost. Nekoliko ljudi je došlo iz KOD-a, a mnogo više je ljudi koji su nezavisno od njega pristupili Preokretu.

Hajdemo da krenemo od kulture: primjedbe da nismo stigli da ispričamo taj segment stoji u smislu da zaista nijesmo imali dovoljno vremena i prostora. To ne stavlja kulturu kao manje bitnu temu. Prosto je strategija bila da će svako dobiti svoju oblast da iznese odnosni dio programa u javnosti – međutim, kako nijesmo imali dovoljno prisustvo u medijima tako ljudi koji su bili zaduženi za tu oblast nijesu imali mogućnost da je elaboriraju – osim u fragmentima. U par riječi: da ne bih bio nedorečen korijen problema koji treba rješavati u kulturi je nerazumijevanje značaja politike podške kulturi u Crnoj Gori. Nerijetko ovaj problem pojačava poistovjećivanje nauke, kulture, obrazovanja umjetnost i..

REDAKCIJA: … i sport da se tu nađe.

PERIĆ: Tako je – „i sport da se tu nađe“ – iako su to sasvim raznorodne djelatnosti, odnosno stvaralačka polja. Dva vrlo srodna termina koja se u javnosti vrlo često poistovjećuju su kultura i umjetnost. Iako one jesu bliske i povezane, to jest postoji jaka interakcija između njih, iako je nerijetko teško odrediti liniju između njih – to nijesu identična polja djelovanja. Kada je riječ o politici podrške kulturi u Glavnom gradu naša je ideja bila da se radi u dva pravca: prvo da se preispita rad institucija kulture na nivou Podgorice – da se vidi šta se može konkretno poboljšati u funkcionalnom smislu i paralelno sa tim raditi strategiju razvoja kulture u Glavnom gradu koja bi obuhvatila što je moguće širi broj ljudi koji se bave nekom vrstom kulturne djelatnosti. Radi se često o ljudima vrlo različitih ponekad i suprostavljenih stavova, pa je potrebno da se čuju svi kredibilni glasovi – dakle što više javnih rasprava i dijaloga na ovu temu kako bi se profilisala što bolja rješenja. Ove dvije temeljne aktivnosti bi vodile u dva pravca: s jedne strane valjanoj zaštiti kulturne baštine, kulturnih dobara i otvaranju polja za što je moguće kreativniji podsticajniji ambijent za stvaralaštvo. U tom smislu smo mi predlagali kreiranje omladinskog kulturnog centra koji bi predstavljao administrativni centar za kulturnu nadogradnju, ali bi primarno trebalo da pruži mogućnost stvaralaštva pa i uvezivanja kulture i umjetnosti – sve do nečega što bi se povezivalo sa omladinskim politikama – sa vrlo jasnim naznakama da kultura nije vezana samo za omladinsku politiku – ali bi tu podsticaj trebalo da bude značajniji iz više razloga. Jedan od ključnih je da društvo ima interes da time vrši snažniju integraciju svog kreativnog potencijala iz ovog dijela populacije. U rečeno bi se svakako dao uključiti, u čvršćim ili labavijim oblicima saradnje, veliki broj organizacija – od strukovnih asocijacija pa sve do onih iz civilnog društva – koje okupljaju različite vrste umjetnika i kulturnih radnika koje bi gradili mrežu – koja bi značila nadogradnju kulturnog okvira, ali i umjetničkog stvaralaštva. To je bila ideja ali, kao što rekoh, nismo imali prostora da je iznesemo.

REDAKCIJA: A što se ostalih stvari tiče? Što se tiče promjene političkog sistema si dovoljno usaglasili, ali do nas je doprla izvjesna gradska štedionica kao i socijalna stanogradnja. O čemu se tu radilo?

PERIĆ: Nije isključivo socijalna stanogradnja nego politika masovnog socijalnog stanovanja. Adresirali smo kao problem veliki broj podstanara i otvaranje mogućnosti da na taj način, uz učešće grada i države pokrećemo rješavanje ovog problema. Na to se nadovezivala ideja gradske štedionice koja bi

bila snažan instrument za razvoj lokalnog biznisa, ali i potencijlna podrška prethodno pomenutoj politici socijalnog stanovanja. Zastupali smo i povraćaj neizgrađenog građevinskog zemljišta ranijim vlasnicima, a naglašavali smo i nužnost zabrane privatizacije vodovoda kako bi se osnaživalo puno pravo na pristup vodi – a što bi se sjutra na državnom nivou proširilo na ostale resurse od vitalnog značaja. To je sve bilo uobličeno inovativnim pristupom efikasne i administracije otvorene ka građanina i novim idejama.

REDAKCIJA: Ono kako ja mislim da treba da shvatimo sadašnje izbore je kao reakcije na trideseti avgust. Valjalo bi da prokomentarišemo koja je zaostavština tridesetog avgusta. Dobili smo je ne jednu nego dvije neefikasne vlade dok sada izgleda idemo u susret novim izborima – ali ne znamo kada. Dokazali smo smjenjivost ali unutar kaste dok nijesmo čuli termin odnosno fenomena “većinska Crna Gora” nego danas. Šta to treba da znači, i zašto to određene strukture, to prisvaja za svakodnevnu pa čak i bizarnu upotrebu.

PERIĆ: Prvo oko tridesetog avgusta: ostvareno je jedno od osnovnih načela demokratije – smjenjivost vlasti i cijenim da je dobro da je ono osvojeno. To je vrijednost koju mi dalje oblikujemo i dajemo joj ili oduzimamo vrijednost. Ono što je sporno jeste što nije došlo do promjene političke prakse – što smo mi umjesto jednog velikog DPS-a dobili gomilu malih DPS-ova koji se dogovaraju među sobom uz, uprkos svemu, aktivnu ulogu DPS-a. Opet, bez obzira na sve poklone nove vlasti, DPS tone u rapidno gubljenje podrške. To je u najkraćem presjek trenutnog stanja.

Naš ključni probleme je što smo bili svjesni da staro nije dobro, ali nijesmo uspjeli da formirano nešto što je suštinski novo i autentično – a što bi zadovoljilo potrebu za tim kvalitativno i esencijalno novim.

Ako govorimo o većini – u politici je uvijek zavodljivo da kažeš da reprezentuješ većinski stav jer ti to automatski pruža kredibilitet donošenja odluka, ali sam prilično siguran da većina nije željela istu ili sasvim sličnu suštinu u drugačijem pakovanju.

REDAKCIJA: Ali to ima svoje neke prirodne granice. Tipa, mogu ja svojim istomišljenicima da nastanim jednu oblast, i onda se pozivam na kredibilitet većine koju sam sam sebi obezbijedio.

PERIĆ: E tu su nam potrebni zaštitni mehanizmi koji su uobličeni u vladavini prava. To treba da znači da zakon treba da važi za sve. Kod nas je problem što većina na kraju odlučuje i o tumačenju, ali u značajnoj mjeri i o primjeni zakona. Da ponovim: mi trenutno nemamo Ustavni sud koji može da štiti zajednicu od kršenja Ustava. Mi imamo taj problem da politički subjekti koji se na ovaj ili onaj nečin žele predstaviti kao većina time smatraju da su oni iznad zakona – čak i iznad Ustava i onih zakona koji se donose dvotrećinskom većinom. A dvotrećinska većina upravo postoji zato da ne bi ona prosta odlučivala apsolutno o svemu. Tu je ta „kvaka“ u političkoj borbi da je vrlo primamljivo reći “većinska Crna Gora je uz mene” jer se time legitimišu ambicije da ono što ja odlučim bude odluka svih nas. Jedina brana ovoj samovolji jeste da insistiramo na striktnom poštovanju Ustava i zakona koji bi trebalo da su dizajnirani da štite opšti, odnosno interes svih građana.

REDAKCIJA: Ono što malo brine dogodio se kao direktna posljedica litija. Do koje je mjere opasno miješanje crkve, konkretno SPC koja je vrlo jasno ideološki opredijeljena? Koliko je opasno kada crkva počne da brka svjetovne i duhovne dogme?

PERIĆ: Prvo, 30. avgust odnosno promjene je uzrokovalo više faktora – ne samo jedan. Tačno je da je reakcija na Zakon o slobodi vjeroispovijesti bio jedan od impulsa objedinjavanju značajnog dijela političkog spektra koji će kasnije postati vlast. U tom dijelu, taj segment …

REDAKCIJA: …ipak, Crkva je izgradila platformu iz koje je izašla prva vlast.

PERIĆ: …bliskost stavova prvog premijera nakon 30. avgusta sa vjerskom institucijom nije bila tajena – on je nju naglašavao. Ali hajde da se ovdje ne bavimo karakterizacijom nijednog pojedinca, nego da pokušamo dešifrovati procese. Država je u dijelu u kojem je imala monopol pala – a to je ono što stoji u Ustavu – da je Crna Gora država socijalne pravde. Zbog sve izraženije socijalne nepravde građani su negdje tražili socijalnu pravdu. I oni su davali određeni legitimitet institucijama koje nijesu pod „državnom kapom“, da tako kažemo, odnosno koje nisu dio izvšne vlasti. To je jedna stvar. Sa druge strane, imali smo trend da se poslije jednog dugotrajnog procesa koji se dešavao u intervalu od ‘45. pa do 90-tih – značajan dio populacije na određeni način vraćao vjerskim institucijama na ovaj ili onaj način – birajući oblik, frekvenciju i način na koji će ispoljiti svoja vjerska osjećanja, uvjerenja, opredjeljenja. Kako su oblikovane te kategorije i na koji su način bila ta uvjerenja rafinisana, koliko su ljudi bili stvarno otvoreni jedni prema drugima je široka tema, ali je u načelu, da pokušam da svedem zaključak, radilo čuveno „đilasovsko klatno“ koje je poznatno u Crnoj Gori – a koje se nagnulo sa jednog na drugi kraj. Ono što je kod nas sporno što mi nijesmo uspjeli da oformimo instrumente koji bi štitili do kraja laički karakter Crne Gore. To bi bilo na korist svima – i svjetovnim i vjerskim institucijama. Čvrsto stojim na građanskom konceptu, jer on po mom sudu pruža priliku da zajednica bude cjelovita, uz balans efikasnoti i pravednosti te uključivanja punog opsega različitosti u nju. Vjerujem da većinski dio populacije zaista želi građansku državu, ali legitimno je pravo da žele razmotriti i druge koncepte – ali samo smo onda trebali otvoreno razgovarati jer to nijesmo učinili pa nam je sad odjedanput sve izašlo ispred očiju i mi sad ne znamo što ćemo sa tim. I mi to analiziramo opet u meganarativima koji…

REDAKCIJA: …vode samo većem sukobu?

PERIĆ: Postoji taj rizik. Mi ne razgovoramo kako bismo mogli čuti potrebe i strahove jednih drugih – već samo izoštravamo sukob između nas. Zato nastojim biti vrlo pažljiv u odabiru riječi jer se mora otvoriti polje za dijalog kod ljudi koji su dobronamjerni, a vjerujem da ih ipak ima dovoljno – samo što često nisu uključeni u aktuelna društvena kretanja. To se može činiti samo uz pažnju, strpljenje i dobru namjeru.

REDAKCIJA: A kad smo stigli do dobronamjernih ljudi, kojoj strategiji treba pribjeći: kako i đe čovjek da ih nađe – da li po klasnoj pripadnosti, društvenom ili materijalnom statusu? Koja su ciljna udruženja, i po kojem osnovu se treba udruživati? Kako djelovati?

PERIĆ: Svaki način koji je vid udruživanja na osnovama slobodne volje koja ne ugrožava slobodu drugog je dorodošao. Da bi se djelovalo na politički način onda se ljudi moraju povezivati po određenoj političkog platformi. Iako je kod nas ljevica pokazala ogromnu inkompetenciju od toga da je salonska pa do toga da se ispod nje krilo sve i svašta, ona jeste prostor koji pruža mnogo mogućnosti da se zajednica vrati putu ozdravljenja – prije svega jer je oslonjena na solidarnost. Opet, iako su nominalno gotovo svi, a svakako značajna većina u parlamentu, ljevičari imamo tranzicijsku nepravdu koja se dogodila u jednoj generaciji, a da u realnosti nemamo snažan autentičan iskaz koji adresira direktno ka tom problemu. Crnogorsko društvo je svojom suštinom egalitarno. Crne Gora je nekoliko vjekova bila maltene vojni logor pa nije moglo biti velikih imovinskih odstupanja sve i da su ljudi htjeli. U konačnom, izvjesno da osim vladarske porodice Petrović, u XIX vijeku su gotovo svi ostali, osim pojedinaca koji su bili bliski dvoru, bili daleko od velikog imetka. Kad god bi se stvarala socijalna nepravda u Crnoj Gori se dobijala dezintegracija društva. Stanovništvom smo malobrojna država pa je solidarnost posebno značajna, pa njeno odsustvo bude posebno bolno za dobar dio zajednice.

Da se vratim osnovnoj niti odgovora: stvar je u tome da se slobodni ljudi udružuju na platformi koja je dovoljno široka i dovoljno otvorena za različita mišljenja, da se suspregnu sujete i čuvena crnogorska pizma i uslovljavanja tipa „ako je on/ona tu, ja neću“. Inat je taj koji nas često blokira da se okupimo oko konkretnih rješenja i vrednosne postavke koja bi bila odgovor na pitanje kakvu Crnu Goru mi želimo u narednih deset, dvadeset ili pedeset godina.

Zvuči možda teško ostvarivo, ali je sasvim jednostavno da ljudi koji se osjećaju ugroženim od izražene nepravde i koji vole ovu zemlju, koji žele da ona bude ostavrena u ravnoteži pravde, funkcionalnosti i efikasnosti, koji žele da njihove odluke ne donose političke korporacije u otuđenim kabinetima, moraju da nađu taj najmanji politički sadržalac za djelovanje. Vjerujem da bi ljudi mogu kreirati političku platformu koja bi bila privlačna kako na državnom tako i na lokalnom nivou, a koja bi iz korijena mijenjala političku scenu. Tada bismo mogli do postavke u kojoj se promovišu programi na osnovu kojih bismo odlučivali koga ćemo glasati. To bi bila politička revolucija u Crnoj Gori. Do tada, odnosno dok god budemo naivno vjerovali političkim korporacijama da je ovo stanje jedino moguće imaćemo upravo ovo što imamo.

 

[intervju vodio: Mato Kankaraš]

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=9545

Objavio dana jan 17 2023. u kategoriji Razgovor. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV