Okovani Prometej
DRUGA EPISODIJA
(TREĆI ČIN)
PRVA POJAVA
Prometej, Horovođa
PROMETEJ
(malo ćuti, a potom se prene)
Na držite od sujete il’ prkosa
da ćutim, no mi žalost srce podgriza
što sebe vidim ja ovako smrvljena.
Pa ipak, svima novim bogovima tim
ko drugi sve te časti podijeli no ja?
Al’ o tom ćutim. Ne volim da govorim
što znadete. No ljudske čujte nevolje
i kako njih što pređe bjehu glupavi
obdarih umom, dadoh svjetlost razuma!
Govorit neću to da ljude pogrdim,
no darom svojim da vam ljubav dokažem.
Prije gledajući oni zalud gledahu,
i slušajući ne čujahu, nego sve
ka’ slika u snu za sveg vijeka miješahu
bez reda. Ne znađahu šta je građen dom
i suncem ozaren, ni šta drvođelja.
Pod zemljom življahu ka’ mravi živahni
zavlačeći se u mrak tamnih pećina.
Pa ne znađahu stalna znaka nikakva,
ni kad je zima, ni kad cvjetno proljeće,
ni ljeto rodno; bez pameti ikakve
sav rad im bješe, dok im zvijezda tamni put
ne otkrih, njihov izlazak i zalazak.
Pa onda broj ima nađoh, znanje najbolje,
i slova dadoh im da znaju pisati,
i pamćenje, tu majku sveg umiještva.
I stoku prvi ja u jaram uhvatih,
da vuče plugove i nosi tovare
i čovjeka u poslovima preteškim
zamjenjuje, i konje uzdoljubive
upregoh – krasan ukras sjajnog raskoša.
Brodaru niko drugi nego ja moroplovku
sagradih lađu s platnenijem krilim.
Iznađoh smrtnom stvoru sve vještine te,
a sam ti jadnik misli nemam kojom bih
od ove oslobodio se nevolje.
HOROVOĐA
Zlo grdno tebe sklepta, pamet ostavi,
kolebaš se pa klonu kao ljekar loš
kad bolijest obori ga; sebi ne možeš
promaći kakav melem da se iscijeliš.
PROMETEJ
Čuj drugo da ti veće bude čuđenje,
vještine kakve, kakva sredstva izmislih!
A najveće je: kad bi ko obolio,
ne bješe masti nikakve, ni melema,
ni pića, a ni jela, no bez ljekova
svi propadahu, dok ih ne uputih ja
u miješanje sposonosnih ljekarija,
da svaku bolijest mogu njima liječiti.
I mnoge nađog načina proricanja;
dokučih prvi iz sna šta se dešava
na javi; glase nejasne protumačih
i znamenja na putu što ih srijetaju;
razredih tačno ptica grabilica let,
šta unači desno, a šta lijevo lećenje,
i kakvu hranu svaka od njih uzima,
i kakve su im mržnje, kakve ljubavi
i đe je dvoje i đe život zadružan;
pa kako glatka mora biti utroba,
i koje boje žuč da bog se raduje,
i kakav oblik išaranim jetrima.
I salom zavijene spaliv udove
i dugo bedro, toj vještini nejasnoj
uputih smrtan stvor i oku njegovu
otvorih ognjen znak što skriven bijaše.
Toliko o tom. Ko će najzad kazati
da ona blaga što se kriju ljudima
u utrobi zemaljskoj; bakar, željezo,
pa srebro, zlato, da prije mene pronađe?
Ta niko, znam to, osim laživ hvališa.
U malo riječi, priču tu da ne duljim:
vještine sve Prometej dade ljudima.
HOROVOĐA
Za ljude nemoj suviše se brinuti,
a za se mari jadnika! Jer vjerujem
i nadu gajim: pašće s tebe lanci ti,
i nećeš biti manje moćan nego Div.
PROMETEJ
Da tako bude, – usud postojani to
još ne odredi; neizbrojene patnje još
i muke trpjeću dok budem slobodan.
Vještina nema snage protiv nužnosti.
HOROVOĐA
A ko to upravlja kormanom nužnosti?
PROMETEJ
Tri Sudilje i, uz njih, Srde pamtilje.
HOROVOĐA
Pa od njih, dakle, zar je Div nemoćniji?
PROMETEJ
Od sudbine ni on uteći ne može.
HOROVOĐA
A šta je sudba Divu nego vječna vlast
PROMETEJ
To nikad nećeš čuti, pa i ne pitaj!
HOROVOĐA
To neka sveta stvar je što tajiš je ti.
PROMETEJ
Na nešto drugo pređite, još nije čas
da o tom zborimo. To moram tajiti
što mogu više; budem li to čuvao,
oprostiću se zla i grdnih okova.
DRUGA POJAVA
Prometej, Hor
DRUGA STAJAĆA PJESMA
HOR
Prva strofa
Ne dao mi Div svevladar
nikad pamet buntovničku,
no da svagda boga volim
i goveda mu koljem
i prinosim svete žrtve
kraj talasa neumornih
Okeana, oca moga!
Nikad riječju ne griješila!
U srce se zapisalo,
Nikad mi se izbrisalo!
Prva antistrofa
Blago onom čije dane
dokle god mu žiće traje
hrabra nada svagda prati,
radost vedra srce krijepi.
Ali mene jeza hvata
kad posmatram kako tebe
muke muče nebrojene.
Jer od Diva strah te nije,
samovoljno, Prometeju,
braniš ljude preko mjere.
Druga strofa
Besplodna je ljubav tvoja!
Ko te, dragi, može spasiti,
ko ti može pomoć dati
od tih ljudi dan što žive?
Ne viđe li slabost njinu,
lomne sjenke – slijepce slabe,
jadom svojim okovane?
Ljudski snovi nijesu kadru
da poredak sruše Divov?
Druga antistrofa
To ti saznah, Prometeju,
kada viđeh zlu kob tvoju.
Drugu pjesmu sad ti pojem,
a to nije ona što je
uz kupanje i kraj odra
na dan svadbe tebi pjevah,
kad mi sestru Hesionu
darom dobi i odvede
da ti vjerna bude ljuba
(Iznenada bane Ija s goveđim rogovima na glavi, pocijepanog ruha i zamršene kose.)
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=5397
Objavio Urednik
dana ožu 5 2017. u kategoriji Biblioteka, Drama.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst