Okovani Prometej

PRVA EPISODIJA

(DRUGI ČIN)

PRVA POJAVA

Prometej, Horovođa

 

 

HOROVOĐA

Sad otkrij nam i razgovjetno reci sve,

za kakvu te krivicu Dive uhvati

i muči tako sramotno i svirepo?

Izvijesti ako riječ ti teško ne pada!

PROMETEJ

Da, mučno mi je o tom i govoriti

a mučno ćutati, na svaki način zlo.

Kad bozi ono silnim gnjevom planuše

i kavgu jednu zavrgoše s drugima

što ovi Krona htjeli s trona srušiti,

da Div im caruje, a oni tješili

da nigda Div ne zavlada nad bozima,

najboljim svjetom tada savjetovah ja

Titane, Zemljin i Uranov podmladak,

al’ nemah snage da ih sebi privolim

no, puni bijesa, vještu mudrost odbace,

bez truda silom carovati mišljahu.

A meni ne jedanput majka Temida

i Geja, jedno lice mnogoimeno,

proricala mi kako će se zbiti sve:

da tu ni snage a ni sile ne treba,

no lukavstvo će pobjedu zadobiti.

I dok sam njima tako objašnjavao,

ne udostojiše me pažnjom nikakvom.

Od svega meni sviđelo se najbolje

da materinih priihvatim se savjeta

da voljan voljna Diva u tom pomognem.

Na moje riječi mračni bezdan Tartarov

duboko krije Krona, starca drevnoga,

sa drugovima njegovim. Tim dobrima

zadužio sam gospodara bogova,

a on ovakvom sramnom platom vrati dug!

To i jest ona bolest vlasti silničke

da svojim ne vjeruje prijateljima.

A što me pitate za kakvu krivicu

on mene muči, to ću jasno reći vam.

tek zaśede na prijesto oca svojega,

on bogovima odmah časti razdijeli,

te jednu ovom, drugu onom, sredi vlast,

al’ jadnih ljudi nimalo ne śeti se,

no cio rod im htide iskorijeniti,

pa potom drugo novo pleme stvoriti.

I tome niko ne bi protivan do ja.

Tek ja ti pregnuh, ja ti ljude izbavih,

da uništeni u mrak Hadov ne dođu.

U ovim zato previjam se jadima;

ta trpnja muka je, a prizor žalostan!

Na smrtne ljude ja se sažalih, a sam

ne stekoh samilosti, nego nemilo

tu visim, Divu pozorište neslavno!

HOROVOĐA

Gvozdeno srce ima i od kamena

ko ne gnjevi se s bola tvog, Prometeju!

Ne željeh nikad jade takve viđeti,

a kad ih viđeh, srce mi se razdire.

PROMETEJ

U prijatelja jad moj budi samilost.

HOROVOĐA

Da nijesi neđe još i dalje pošao?

PROMETEJ

Ne pustih da unaprijed ljudi vide smrt.

HOROVOĐA

A kakv lijek im za tu bolijest iznađe?

PROMETEJ

Naselih duše njine slijepim nadama.

HOROVOĐA

Obdario si ljude darom velikim.

PROMETEJ

I osim toga oganj im poklonio.

HOROVOĐA

Kratkovijek stvor i plamen ognja ima sad?

PROMETEJ

Vještine svakojake njim naučiće.

HOROVOĐA

Pa zar za takve grijehe tebe Kronov sin –

PROMETEJ

Nagrđuje i neće da me riješi zla.

HOROVOĐA

A da l’ će biti kraja tima patnjama?

PROMETEJ

Ne drugog, osim kad se svidi onome.

HOROVOĐA

A kako to? Šta izgledaš? Zar ne vidiš

da pogriješi? Da pričam kako pogriješi,

ja ne volim, a tebi bol bi nanijela.

No mani to, a spašavaj se od muka!

PROMETEJ

Ko nije na mukama za nj je posao lak

da onog savjetuje i poučava

kog jadi biju. Sve to i sam znađah ja.

ja s voljom, s voljom zgriješih, to ne poričem.

Pomažuć ljudstvu stekoh jade sebi sam.

Ne, ne mišljah ovakva da će odmazda

izijedati me na toj hridi visokoj,

u bezljudici ove zemlje samotne.

I ne žalite jade moje sadašnje,

no na tle siđite, sudbinu potonju

da čujete, sve dokraja da saznate!

Učinite mi po volji, učinite,

pomozite mi u zlu sad. Jer nesreća

čas ovog, a čas onog stiže jednako.

(Okeanide silaze sa svojih kola i staju na stijenu)

 

HOROVOĐA

Da čujemo tebe, rade smo sve,

Prometeju.

I sada ti laka ostavih skoka

brzoletna kola i svešteni vazduh,

tu orlovsku stazu, i na zemlji ovu,

na vrletnu slećeh liticu; želim

da nevolje tvoje dokraja čujem

(Dolazi Okean od mora na krilatu konju.)

 

DRUGA POJAVA

Prometej, Okean, Hor

 

OKEAN

Gle, stiga’ sam kraju dugoga puta,

e evo me k tebi, Prometeju moj,

brzokrili ovaj me donio ždral,

bez uzdica, misli pokoran mojoj.

Znaj, tvoja sudbina boli i mene,

ta rođačka na to goni me krv,

al’ da i nema nje, ja nikome ne bih

od bogova veću odao poštu

no tebi.

A saznaćeš da je istina ovo;

ne umijem da jezikom uzalud laskam.

Anu, kazuj u čemu ti mogu pomoći,

ta nikada nećeš reći da imap

od Okena vjernijeg druga.

PROMETEJ

O! Šta je ovo? I ti amo dođe zar

da gledaš jade moje? Kako smjede ti

da rastaviš se s vodom, s imenjakinjom,

i s kamen-pećinama samosazdanim,

i stigneš majci gvožđa? ili stiže zar

da moju vidiš kob i moj da žališ jad?

Pa gledaj prizor, prijatelja Divova

Što njega podiže na prijesto vladarski,

gle, kakvim ovđe savija me mukama!

OKEAN

To vidim, Prometeju, mada sam si vješt,

ja želim tebe svjetovati najbolje.

Upoznaj sebe, primi novi poredak,

i nov gospodar vlada sada bozima!

A budeš li ovako oštrim riječima

ti prkosio, brzo tebe čuće Div

i s višeg prijestola i sadašnji ti gnjev

i muke biće ti ka igraa đečija

i zato, mučeniče, gnjev ustegni taj,

pa gledaj da se muka tih oslobodiš!

Ja možda prastaru ti priču pričam tu:

ali jeziku što suviše se razmeće

ovakva ide nagrada, Prometeju

A ti još nijesi krotak, zlu ne popuštaš

no pored toga želiš drugog dopasti.

Al mene prihvati se učitelja svog

I proti biča ne ritaj se; vidiš sam

da vladar vlada žestok i samoosion.

A ja sad odlazim i staraću se već

da muka tih te, ako mognem, oprostim.

Ti miran budi i ne huli suviše

zar mi ne znaš pored svega uma svog,

da drsku jezičinu kazna dostiže.

PROMETEJ

Ja zavidim ti što krivici umače,

a usudi se da se na me sažališ.

A sada mahni to, ne vodi brigu tu,

jer nećeš skloniti ga, nije lako to.

A na se pazi, da ne priśedne ti put

OKEAN

Ti bližnje bolje znadeš savjetovati

no sebe; djelo kaže to ne moja riječ

od moga nećeš skrenuti me nauma

jer ja se uzdam, uzdam, milost meni Div

učiniće, i od tih muka spasiću te.

PROMETEJ

Ja zato hvalim te i svagda hvaliću te

jer dobre volje srce ti je prepuno.

Al’ ne muči se ništa, zaludan je trud

pomoći nećeš meni, ma i htio to

no miruj mi i ne puštaj se ni u šta!

Jer pošto sam nastradah ne bih želio

da drugi za to istih jada dapadnu.

To ne! Već mene mori udes Atlanta,

mog brata, što u krajevima zapadnim

zemaljski nosit mora stub

na svojim plećima, na breme nemalo.

I sina viđeh Zemljin, a Kilikijskih

stanara špilja, požalih grdosiju

tu groznu, stoglavu, al’ sila skrši ga

Tifona ljutog; on se oprije bozima,

iz grdnih ralja bijesne prijetnje bačaše,

iz očiju mu strašan plamen sijevaše

ka’ silom da će sušit vladu Divovu

al’ Divova ga strijela stiže besana,

ognjevita ga munja ozgo ošinu,

i prekide mu hvalisanje oholo.

U samo srce kako bješe pogođen,

u prah i pepeo snaga mu se prometnu.

I tijelo onđe protegnuto, nemoćno

kraj morskog tjesnaca počiva

a Etne gore pritisli ga temelji

na vrhu śedi Hefest, kuje željezo

Odatle jednom ognja potoci provaliće

i čeljustima pustošiće pohlepnim

po Siciliji plodnoj ravne uśeve.

U takvu gnjevu Tifon izbacivaće

bujicu žarku strašan pljusak ognjani,

iako u prah grom ga Divov sažeže

al nijesi tako neuk ti, pa ne treba

da ja tebe učim, čuvaj sebe kako znaš!

A ja ću ovu sudbinu da podnosim,

dok plamen gnjeva svoga Div ne ugasi.

OKEAN

Zar uistinu ne znaš to, Prometeju

da dušu koja pati riječ iscjeljuje.

PROMETEJ

Kad to u pravo vrijeme srce stišava,

i srdnju kada bukti silom ne gasi.

OKEAN

Kad volju smion ima pregalac,

zar štetu vidiš tu?

Protumači mi stvar!

PROMETEJ

Dobrotu vidim ludu, muku zaludnju.

OKEAN

Dopusti mi da od tebe bolje bolujem

kad mudru vrijedi mudar se ne činiti

PROMETEJ

Pokazaće se, to je moja pogreška

OKEAN

Tvoj govor jasno nalaže mi povratak

PROMETEJ

Zbog suza sa mnom da se s kim ne omraziš

OKEAN

Zar s onim što na čvrstom śedi prijestolu?

PROMETEJ

Da, čuvaj se da srce ne bukne mu kad

OKEAN

Tvoj udes meni učitelj, Prometeju

PROMETEJ

O, idi, kreni, mudrost eto čuvaj tu

OKEAN

Tu riječ mi reče kad sam već na polasku.

Moj ždral mi maše krilima da prostranim

poleti putem etarnim, a on je rad

u staji svojoj koljena da odmori

(Okean odlazi)

 

TREĆA POJAVA

Prometej, Hor

PRVA STAJAĆA PJESMA

 

HOR

Prva strofa

Prometeju, uzdišem hudu sreću tvoju,

niz obraze od očiju

lijem potok biser – suza,

bujnim vrelom lice kvasim.

Nemilosno Div ti sada

po zakonu vlada svome

nad pređašnjim bogovima

moć oholu pokazuje

Prva antistrofa

Po zemljama svima već stenjanje se ori,

ime tvoje uzvišeno,

staru slavu roda tvoga

cio zapad oplakuje

i svi oni što u svetoj

u Aziji prebivaju;

s neprabolnih tvojih muka

cijela plače vasiona

Druga strofa

Još i cure u Kolhidi,

što bez straha u boji srću,

i plemena ona skitska,

krajem svijeta što se skiću

oko mora meotskoga

Druga antistrofa

I arijskih cvijet junaka

što u gradu vrletnom

kraj Kavkaza prebivaju

ljuta vojska štono bijesno

s kopljem grače oštrortim

Treća strofa

Pređe viđeh jednog boga

strašne muke skleptale ga;

to je Atlant titan silni,

koga dovijek zemlja svojom

tišti snagom neizmjernom

i svod nebni, a on stenje

Treća antistrofa

Morski vali silno huče,

istu sudbu s njima pate

i dubine s njima stenju,

crni Had se u dnu trese

svetih rijeka izvor vode

s ljute plaču nesreće mu.

 

Sljedeća stranica

1 2 3 4 5 6 7

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=5397