Nekoliko impresija sa izložbe

iluzija

Mladi stvaraoci često na početku karijere naprave jednu, uslovno rečeno, grešku, koja ih dovede u situaciju da najteže iskušenje postaje stvaranje posle prve izložbe, knjige, filma. Želja za popularnošću ili napetost zbog ”toliko puno toga šta ima da se kaže” za posljedicu ima čistu iskrenost koja sama po sebi predstavlja najljepše čovjekovo ostvarenje ali ako je bez nečega što ću ukratko nazvati tajanstvenošću, ona gubi svoju vrijednost. Umjetničko djelo je tada naivno i usljed svoje jednostavnosti ne zadržava pažnju gledaoca. Za razliku od toga stvaranje višedimenzionalnog djela zahtijeva godine istraživačkog rada; produbljivanja znanja o tehnici ali i o psihologiji. Ne mislim na suvo, knjiško znanje već prije svega na lično iskustvo koje treba transformisati u umjetnost kroz povezivanje sa nečim mnogo većim od sirovog iskustva.

Retrospektivna izložba Dragoljuba – Bata Brajovića se sastoji od široke lepeze nijansi osjećanja i boja. ”Veliki otpad” (1967.) je jedan od njegovih najranijih radova. U skladu sa duhom mladog umjetnika ova slika se sastoji od jedne dimenzije – deponije koja sama po sebi govori više od bilo kog objašnjenja. Premda je naslikana prije gotovo pola vijeka slika je više nego ikada aktuelna. Više od 300 nelegalnih deponija ”ukrašava” prirodna bogatstva Crne Gore i nagriza život našim sunarodnicima. Reakcije naših ”glavara” povodom ovog (ali i mnogih drugih probema) su opisane u ”Crnogorskom pejzažu”. U prvi mah zbunjuje pejzaž na kom svaka planina na vrhu ima crnogorsku kapu. Međutim, isto kao sa Coraxovom karikaturom Miloševića, samo je potrebno bolje pogledati. Bukvalna bezočnost koju je Corax vidio u tom čovjeku ista je kao i dična okamenjenost u Brajovićevoj slici. S druge strane, toliko bogatstvo deponijama je možda same deponije pretvorilo u naš nacionalni simbol po kojem ćemo biti (ako već nismo) veoma poznati. Naša okamenjenost i ravnodušnost ide veoma dobro uz taj imidž.

Na moje zadovoljstvo autor nije ostao dužan po pitanju kritike sistema. ”Gozba” (1977.) na vrlo jednostavan način objašnjava ideju hijerarhije gramzivosti dok su ”Sizifi” nesumnjivo jedan od najboljih grupnih portreta poltrona. Svaka ”osoba” u ovom portretu je obojana u jednu duginu boju što veoma podsjeća na zastavu LGBT populacije. Ne mislim da je ova poruka uvredljivog karaktera. ”Sizifi” su karikatura hijerarhije osoba gladnih vlasti a s obzirom na to kako drže jedni do drugih nema ničeg nelogičnog u ideji da svoju vezanost produbljuju i na druge načine.

U odnosu na ranije pomenutu naivnu jednostavnost i iskrenost mladih stvaraoca postoji jedna vrsta jednostavnosti koju dostignu samo rijetki koji uspiju postati majstori svog zanata. Ova jednostavnost u izrazu i ideji je impresivna jer pokazuje vanvremensku dimenziju koju često previđamo ali je latentno osjećamo.  Jedan od najboljih primjera slikanja ove dimenzije stvarnosti je ”Hortikultura”. Suštinka ideja koja je zajednička svakom sistemu bez obzira da li se radilo o komunizmu, kapitalizmu ili nečemu što će se tek pojaviti, prikazana je sa takvom jednostavnošću da i dijete može veoma dobro da shvati. Veliki doprinos stvaranju generacije slobodno mislećih ljudi bi se ostvario kada bi se ova slika stavila u bukvar ili makar u neki udžbenik koji je zajednički svim srednjim školama.

 

 

Umjetničko djelo koje otvara svijest ka ovim istinama postaje

 kapija kolektivno nesvjesnog.

 

blato

Naime, dugo vremena prije nastanka psihoanalize znalo se za postojanje arhetipskih snaga u čovjeku kao i za tzv. programiranje psihe. Što se tiče programiranja ono se vrlo jednostavno postiže plasiranjem slika koje u čovjeku izazivaju neku emocionalnu reakciju. (Zlo)upotreba bilborda za politički marketing je od nas stvorila društvo kom je politika na nezasluženo značajnom mjestu. Jedan od efekata ovoga je i stvaranje iluzije kod đece da je bavljenje politikom nešto veoma veliko i značajno. Nije potrebno iščitavati tomove psihologije da bi znali kakav odnos ima mladi čovjek prema popularnoj pjevačici čiji poster u prirodnoj veličini drži u sobi. Sada samo zamislite kakvu tek poruku šalje plakat koji pokazuje političara deset puta većeg nego u prirodnoj veličini.

Naše nesvjesno biće funkcioniše što se tiče ovih stvari kao malo dijete. Kada ugledamo takvu sliku naš svjesni dio može da razmišlja o nečemu sasvim desetom ali nesvjesno će to upiti kao sliku Velikog Čovjeka. Arhitekte koje su gradile velelepne hramove su znale za ovu vrstu percepcije i stvaranjem savršenih proporcija uticali su na stvaranje savršenog sklada u dušama onih koji su posjećivali hramove. Nešto kasnije je ovo znanje zloupotrijebljeno za stvaranje potrošačke ili poltronske kulture. Međutim, moć koju neki priželjkuju da imaju nad tuđim životima može da se nepovratno izgubi kada čovjek stekne jednu malu, korisnu naviku. Svaki put kada nas neka pojava uznemirava, izaziva u nama mržnju, strah, ljutnju ili neku drugu negativnu emociju treba se samo zapitati: zašto tako reagujem? Odgovor za ovakva pitanja se nekada čeka duže ali svaki put vodi ka stvaranju nezavisne ličnosti jer počinjemo sa pravim upoznavanjem sebe. Frojd je to izrazio kroz rečenicu, parafraziram, ”neka umjesto ida bude ego”.

Prema tome, dok god čovjek ne izađe iz tog brloga nesvjesnosti neće mogo odudarati od likova sa slike ”Preko velikog blata”.

 

Milica Kankaraš

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2657

Objavio dana Jul 4 2014. u kategoriji Književnost, Komentar. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV