Mišolovka u našoj kulturi

Prije nekog vremena bila sam svjedok jednog suptilnog mehanizma našeg sistema kojim se stvaraju građani prvog i građani drugog reda. Otišla sam da kupim karte za jednu predstavu. Žena koja radi na blagajni me zamolila da sačekam dok ona odštampa neke karte. Pedeset karata je stavila u kovertu na kojoj je pisalo ”Ministarstvo finansija”, drugih pedeset za jednu drugu državnu instituciju… Te koverte je potom dala kuriru. Nakon toga sam ja, tadašnji student, platila dvije karte zbog obećanja koje sam dala ali sam takođe odlučila da nikad više neću platiti kartu u tom pozorištu i tim činom podržati politiku stvaranja društvene podjele. Ne razumijem u čijoj glavi može biti u redu da besplatne karte dobiju ljudi kojima su plate bar pet puta visočije od stipendije koju dobijaju samo talentovani studenti ili od mjesečnih primanja nezaposlenih lica. Kakva je ironija riječ ”narodno” u nazivu CNP-a? Ili su možda riječi ”crnogorsko” i ”narodno” dva različita pojma? Biće da smo promijenili značenje i razdvojili u dva pojma nešto što se može podrazumijevati samo pod jednim. Ironično, dok se ljudi bave politikom ne shvataju da je ona samo kranji produkt sistema. Sve to podsjeća na scenu u kojoj se radnici fabrike raspravljaju o kvalitetu uvijek istih proizvoda dok niko ne postavlja pitanja u vezi same mašine.

Photo_Mousetrap_20.1985825_largeU skladu sa prethodno pomenutom odlukom morala sam odložiti gledanje originalne verzije Šekspirovog ”Hamleta”, koju je izveo Globe Theatre na svom gostovanju sinoć u Podgorici, za jednu drugu priliku u bližoj budućnosti. Međutim, to me nije spriječilo da se vratim Šekspirovoj drami kao i mitu o Orestu. Jedna od ključnih scena, koje čine ovo djelo modernim u svakom vremenu, je scena kada Hamlet potvrđuje sumnju da su njegovog oca ubili njegova majka i Klaudije zbog Klaudijeve reakcije na pozorišnu predstavu koju je režirao. Šekspir nam tu nije dao samo autoportret već je objelodanio jednu veliku psihološku začkoljicu za koju su i stari Grci znali. Naime, kada čovjeku direktno kažete istinu on će u većini slučajeva to ignorisati ali ako ga predstavite u trećem licu itekako će reagovati. Opisaću jedan primjer koji potvrđuje ovu istinu. Prije deset godina pcnen.com je objelodanio kako je rediteljka Marija Perović iskoristila članstvo u Komisiji Ministarstva kulture da bi za snimanje svog filma obezbijedila 30.000 eura. Objavljivanje čiste istine koja je potkrijepljena argumentima nije spriječilo rediteljku da nastavi da se bavi svojim poslom pa je sinoć njen kratkometražni film, ”Neka beskrajna sloboda”, bio poslednja projekcija ovogodišnjeg UnderhillFesta. Sigurno je neka ”beskrajna sloboda” neophodna da bi čovjek samom sebi pripisao 30.000 eura.

Žalosno je što se pod slobodom često maskira nedostatak kriterijuma, kako moralnih tako i umjetničkih. Samoponiženje je prikladniji termin kada neko pristane na takav podvig kao M. Perović. Vjerujem da bi se neka transformacija u njenoj svijesti desila kada bi neko napravio film o osobi koja sebi dodijeli državnih 30.000 eura a mislim da je neminovno da se pojavi jedan naš reditelj koji će napraviti mišolovku ako ne povodom ovog slučaja, onda povodom nekog drugog jer je Crna Gora zaista preobilna pričama za one koji umiju ne samo ”da žive u njoj” nego i da zagrebu ispod površine.

A možda bi pravo pitanje bilo: da li će reditelj koji umije da zagrebe ispod površine imati hrabrosti da bude slobodan i ostvari svoje ideje?

Sloboda je, naime, opasna jer predstavlja promjenu.

Švedska je svojim sistemom podstakla u ljudima slobodu što je kao posljedicu imalo zatvaranje zatvora. Zvuči kao igra riječi ali se zapravo radi o padu kriminala usljed čega sve više ljudi koristi svoje kreativne potencijale umjesto stvaranja rascijepa ličnosti. Nasuprot ovome u našim obrazovnim ustanovama ali i van njih, promoviše se etiketiranje slobode pojedinca kao rušilaštva. Po mišljenju E. Fromma rušilaštvo je uzrokovano ,,sprečavanjem spontanosti u razvitku i izražavanju čovjekovih čulnih, emocionalnih i intelektualnih sposobnosti” (Bjekstvo od slobode). Rušilaštvo je posljedica neslobode i pritiska nametnutog od osobe ili osoba koje teže gospodarenju. Što se samog gospodarenja tiče, ono je, kako Fromm pojašnjava ,,perverzija potentnosti, upravo kao što je seksualni sadizam perverzija seksualne ljubavi”. Dakle, ljudi koji pate od gospodarenja su ti koji su podstakli ovu zamjenu teza a samim tim i izmjenu kriterijuma. Proizvodnja filmova i muzike koji promovišu nasilje je jedna od maniplacija medija koja suptilno indoktrinira da je rušilaštvo isto što i sloboda slično kao što je svrha industrije zabave da skrene pažnju sa problema. Međutim, kakve god manipulacije bile korišćene uvijek će se pokazati da je sloboda pojedinca točak koji pokreće čovječanstvo naprijed dok je rušilaštvo puko ponavaljanje onog besmislenog dijela istorije – ratova i dekadencije.

ali:

HOĆE LI SLOBODA UMETI DA PEVA

KAO ŠTO SU SUŽNJI PEVALI O NJOJ?

Milica Kankaraš

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2616

Objavio dana Jun 13 2014. u kategoriji Komentar. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV