Meša Selimović: „Najteža stvar za pisca je pozitivan lik“

Milović: Oprostite, što Vam postavljam neka pitanja. Jeste li bili oženjeni kad ste bili u partizanima?

Selimović: Jesam, jesam. Ja sam se oženio u partizanima i razveo sam s poslije sa tom ženom. Tako da u „Tišinama“ nije prava moja situacija. Već sam rekao da to nije autobiografija.

Milović: Kad ste se oženili s gospođom Darkom? Oprostite što Vas to pitam.

Selimović: 1947.

Milović: Da nijeste vodili dnevnik u toku rata i da li ste ga iskoristili za svoj roman „Tišine“? Vi ste sigurno sve svoje doživljaje iz rata dobro pamtili.

Selimović: Ja sam vodio dnevnik u toku rata. I već je bila povelika sveska. Jednom negdje 1943. godine sam upravo zapisivao na Majevici . . .

Milović: Od 1941. do 1943. vodili ste . . . ?

Selimović: Nisam, jer nisam imao vremena. Ja sam od početka 1943. počeo da vodim, a negdje, ne znam ni ja koji je to mjesec bio, moglo bi biti već 6-7 mjeseci kako sam to radio, sjedio sam i zapisivao ono što mi se desilo, u jednoj vrtači u Bosni, na planini Majevici. I tad su zapucali na nas ustaše, opkolili su nas, ja sam, naravno, zgrabio samo oružje i šinjel, a nalivpero i dnevnik ostali su u vrtači. Ne znam što se desilo, sigurno su našli ustaše, ali nikad nisam ništa saznao o tome. Poslije nisam vodio dnevnik. Sve je ostalo u glavi.  To su stvari koje su vrlo upečatljive. Neke stvari i sad pamtim, vrlo svježe.

Milović: Jeste li, kad ste bili u partizanima, oskudijevali u svemu?Kad ste najviše gladovali?

Selimović: Pa, partizansko ratovanje je smjenjivanje gladi i obilja. Ko smo bili na nedostupnim planinama, onda nismo imali baš ništa. Onda smo silazili, recimo u Semberiju, bogatu Semberiju, i tada smo imali sve. I dešavalo se da su se ljudi razboljevali upravo od tih prenaglih smjena. Ja se sjećam kad je moj odred sišao iz planine u sprečka sela, bogata sela muslimanska. Tad su borci bili u situaciji da jednu. Ja sam ih upozorio da se čuvaju i da vrlo malo uzmu. Međutim, gladni ljudi teško da mogu da budu razboriti. Nego, naročito su se najeli pekmeza od šljiva. I ja sam vidio jedan fenomen koji dotad nisam znao. Na prazan stomak pekmez je djelovao kao dinamit. I gledao sam kako se ljudi prevrću preko glave od bolova u stomaku. To je nešto nevjerovatno. Poslije su dobijali proljev i teške, teške temperature. Te smjene su bile vrlo nezgodne.

Ja, međutim, nisam nikad naročito patio od toga, jer hrana me jednostavno ne interesuje. Ako sam imao – sve je bilo u redu, ako nisam imao – i to je bilo u redu. Bio sam u dobroj fizičkoj kondiciji, mislim – mršav, ali izdržljiv, mogao sam sve da izdržim. Bio sam pokor za borce, radi toga što sam išao naprijed, na čelu kolone, i morali su da me upozoravaju da ne idem suviše brzo. Ja sam dosta brzo grabio. Još sam imao dosta jaku volju. Ja sam strastven pušač, ali sam, recimo, odmah bacio duvan. Nisam htio da dozvolim sebi da se ponižavam da pušim sušeni čaj, svilicu od kukuruza, sušeno lišće, to nisam htio da dozvolim.

Milović: „Suncem zapaljena olovna rijeka, i samo nas dvoje gorimo u tom požaru“. –

Kako djeluje na vas rijeka obasjana suncem?

Selimović: Ja sam obožavao vodu uopšte. Voda je za mene najljepši fenomen uopšte. More volim, ali rijeka je za mene nešto što može da bude prisno sa mnom. Ja se sa morem ne mogu identifikovati, suviše je veliko, i ne mogu da se intimiziram. Odbija me. A rijeka – to je nešto što je zaista moje. To je vjerovatno zato što sam živio u kraju gdje sam mogao da djetinjstvo provedem na rijeci. Ja sam živio u Tuzli pored Spreče, te divne rijeke. Ja sam uvijek govorio – najljepša rijeka na svijetu, zato što su to najljepši dani djetinjstva.

Milović: Tu ste naučili plivati?

Selimović: Da, da. A kad sam otišao da je vidim, onda sam se užasnuo, jer ničeg više nije bilo od tih uspomena iz djetinjstva. To je već industrija uništila, tu rijeku, i sad postoji samo jedna kaljuga.

Milović: Da li je postojao onaj „blijedi tihi dječak“ kome je amputirana noga i o kome je riječ u Vašem romanu „Tišine“?

Selimović: Jeste. Jeste, to je jedan borac, kome se zaista to desilo. Mnogo ih je takvih, uostalom.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=4639

Objavio Urednik dana velj 19 2016. u kategoriji Biblioteka, Naš jezik, Razgovor. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst