Meša Selimović: „Najteža stvar za pisca je pozitivan lik“

Milović: Bio bih vam zahvalan kad biste mi dalje naslove objasnili. To mi je baš važno.

Selimović: Traženje izlazi iz Usamljenosti. Noć nade – produženo traženje pomoću ljubavi, ali se uvijek vraća na ono što je bilo, to osjećanje. Međutim ni Sjećanje ne može da uguši Nemir, a Svjedoci tog nemira uvijek postoje oko nas. I u meni postoli Crni trag tog sjećanja, tih mučnih trenutaka, zato neprestano se oživljava Dozivanje nečeg što je bivalo i traži se Izlaz. Ali Hladni vjetar  uvijek duva u toj neprilagođenoj sredini. Gledam oko sebe ljude i vidim neke, kao što je ova žena o kojoj je riječ, koja živi bez veze sa tom sredinom u Staklenom zvonu. Začudo, ona je drugačija od ostalih i , uz ono što je u meni mučno i teško, čudnovato odjekuje njen Smijeh. Ali i pored tog smijeha, koje je značajan za čovjeka u takvom raspoloženju, javljaju se mrtvi, Mrtvi su oživjeli. I opet se sve vraća na Početak.

Milović: Naslov Tišine?

Selimović: To je ironičan naslov. U stvari, to je „bura“, a to se onda jednim kontrastnim potezom pretvara u tobožnje tišine ili bar prividno tišine, a ispod toga je oluja. To je smisao. I začudo, ljudi su shvatili naslov.

E sad, mogao bih Vam reći još jednu stvar, koja je možda karakteristična, koju ne zna niko. Prvo izdanje izašlo je 1961. u Sarajevu, u izdanju „Svjetlosti“. Ono je ekavski pisano.

Milović: To sam primijetio: kao što ste ekavski pisali i „Za i protiv Vuka“.

Selimović: Jeste. To je izašlo u Beogradu. Onda je poslije nekoliko godina „Prosveta“ izdala drugo izdanje. To sam preradio i prebacio u ijekavštinu, tako da je u Sarajevu izašlo ekavski, a u Beogradu ijekavski.

Milović: O karakterima u tome Vašemu romanu? Jeste li Vi baš taj usamljenik u toj sredini?

Selimović: Nije to autobiografski roman, ali je mnogo autobiografskih elemenata. Prema tome, nije faktografija sva iz mog života, ali je iskustvo moje. I iz iskustva mog su i druge ličnosti. One nisu izmišljene. To su razni ljudi, ratnici, koji su sa sela, recimo – onaj što je oženjen davno i sad treba da se vrati ili će da ostane – te dileme u ljudima, koje su prilično normalne; birokrate koji nisu išli u rat pa nas gledaju čudnovato, taj građanski svijet s kojim se susrećemo; to je jedan koloplet tog doživljavanja, rekao bih, više impresionistički nego išta drugo. Bar je postupak takav, sa psihologijom koja je viđena iz jednog ugla. Još ona nije kompleksna kao što će postati već u „Magli i mjesečini“. Dosta je jednostavna, dosta je , rekao bih, na formu pripovijetke. Nije još psihologija iz složene forme kao što je roman. Zato bih ja ovo gotovo nazvao novelom. Zbog psihologije najviše. Tek docnije se psihologija usložnjava, postale komplikovanija.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=4639

Objavio Urednik dana velj 19 2016. u kategoriji Biblioteka, Naš jezik, Razgovor. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst