Meša Selimović: „Najteža stvar za pisca je pozitivan lik“

Milović: To ste Vi tražili?

Selimović: To sam ja tražio. Oni su se bunili. Oni nisu nikad to unosili, ali su pristali. Naravno, poslije su rekli da to ne bi izvršili. Ali ja sam mislio da ugovor važi i da ću ja  biti prisiljen da plaćam 5.000 dinara dnevno, koje nemam.

Milović: To je vrlo karakteristično za proces stvaranja.

Selimović: Jest. Pa sam onda sam sebe prisilio da konačno ipak završim, mada nisam bio zadovoljan.  Ni izdaleka nisam bio zadovoljan tim romanom. Ali sam ga morao na silu predati. I poslije smo se smijali tom strahu. Oni su bili vrlo velikodušni i kazali su da su oni znali da neće to izvršiti nikada. Ali je meni pomoglo da ipak djelo izađe. Za mene je to bilo značajno zbog toga što sam time pobijedio svoj strah. Da nisam tako učinio, mislim da nikad više ništa ne bih napisao. Taj jedan psihološki pritisak, koji sam izvršio sam na sebe, bio je presudan, zaista presudan.

Djelo je inače, poslije kad je izašlo, izazvalo različite komentare. Prvo, bilo je vrlo pozitivnih kritika; rekli su da je to moderan roman. Jedan je kritičar napisao čak da je to prvi moderni roman u Bosni, sa modernim postupkom. Drugi kritičari su ga dočekali mlako, kurtoazno rekao bih, treći – dosta čudno. U „Književnim novinama“ na primjer izašla je jedna recenzija u kojoj se kaže, gotovo doslovno ovako: Ovaj roman je primjer pismenosti i kulture. Mogao bi poslužiti piscima kao udžbenik kako se piše knjiga, jer je autor izuzetno kulturan čovjek; na žalost – nema talenta. Drugi me upoređivao sa Dostojevskim, da bi dokazao da je Dostojevski veći pisac od mene. Tako, različite su reakcije bile. Ja nisam  ni očekivao ništa naročito, jer sam se ja razračunavao sam sa sobom. Nije to bila neka potreba za afirmacijom. Eto, to je uglavnom ovo o „Tišinama“

Milović: Odakle ste uzeli građu za ovaj svoj roman? Nije iz Bosne. Ona je uzeta više iz Srbije? Ličnosti nijesu iz Bosne? Predmet o kome je riječ u Vašem romanu „Tišine“?

Selimović: Ja sam iz Bosne prešao u Beograd 1994. godine, odmah poslije oslobođenja Beograda. Ja sam prešao Drinu u borbi dok su meci zviždali, pa sa jednom grupom iz Tuzle ja sam po narađenju Centralnog komiteta otišao u Beograd i živio sam od kraja 1944. do 1947. u Beogradu. Ja sam bio prvo u Komisiji za određivanje zločina okupatora, a poslije sam bio član Komiteta za kulturu FNRJ, zamjenik predsjednika Komiteta. Vodio sam kulturne veze sa inostranstvom. I, pošto je upravo to period o kome se govori u „Tišinama“, onda je jasno da je vezan za Beograd. Glavni junak je iz Bosne, kao što se vidi tamo, a svi ostali su manje-više ljudi iz Beograda, mada nisu Beograđani svi. Tamo ima Crnogoraca, Bosanaca, ima i svih, kao što smo se našli mi u Beogradu neposredno poslije rata. Dakle, to je stvarnost, život poslije rata u Beogradu.

Milović: Vaše lično doživljeno u romanu „Tišine“?

Selimović: E pa to je to, upravo to.

Milović: Osjeća se da ste studirali u Beogradu? Spominjete ulice…

Selimović: Jest, to je lični doživljaj svega onoga što sam doživljavao ja poslije rata u Beogradu.

Milović: Kompozicija Vašeg romana „Tišine“?

Selimović: Manje-više je mozaička. Samo jedna ličnost je vezuje, a to je niz susreta na jedno određeno raspoloženje, na temu raspoloženja – zbunjenost – tako da kažem. Tako da je to, gotovo bih rekao, jedno nagomilavanje doživljaja koje u raznim nijansama govori o tom raspoloženju.

Milović: Vaš se roman „Tišine“ sastoji od devetnaest poglavlja. Vi ste ta poglavlja složili u jednu umjetničku cjelinu. Dali se im i naslove: Skela, Noć, Rijeka, Susret, Amazonka, Usamljenost, Traženje, Noć nade, Sjećanje, Nemir, Svjedoci, Crni trag, Dozivanje, Izlaz, Hladan vjetar, Stakleno zvono, Smijeh, Mrtvi su oživjeli, Početak

Zadužili biste me mnogo, kad biste mi objasnili naslove tih poglavlja u svome romanu „Tišine“ i koliko su ta poglavlja povezana jedno s drugim.

Selimović: Poglavlja su povezana u tom smislu što su ređana sukcesivno, ne uzdužno, prosto kronološki su postavljena jedno iza drugog. Nazivi jednostavno označavaju ono što mi zovemo nakarakterističnije. Recimo, Skela – to je upravo onaj doživljaj prelaska preko rijeke; Rijeka – to je onaj užas, koji samo rijeka u noći kad se prelazi preko nje skelom koja škripi, ostavlja u čovjeku gotovo zauvijek, jedan (užas); Susret – to je ono što se dešava kad čovjek dođe u novu sredinu. Tek nije ostavio onu drugu obalu, a već mora na drugoj, taj jedan međuprostor među ljudima. Amazonka –  jedna karakteristična osoba, i Usamljenost, recimo, osjećaj koji čovjek, koji ratnik u sebi nosi kao težinu; ne uklapa se. Tako da gotovo svaki od ovih naslova, rekao bih, označava jedan akcenat u sadržaju.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=4639

Objavio Urednik dana velj 19 2016. u kategoriji Biblioteka, Naš jezik, Razgovor. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst