Meša Selimović: „Najteža stvar za pisca je pozitivan lik“

Milović: „Sređujemo se, upisujemo se u knjige. Kad si rođen, gdje si rođen, zašto si rođen, jesi li ranjavan…“-

Ovo su sigurno aluzije na formulare koje smo poslije rata morali svakog časa popunjavati?

Selimović: Nije, to je taj život koji se stavlja u rubrike.

Milović: Volite li vatru na ognjištu?

Selimović: Da, veoma. Vatru i vodu.

Milović: Vatru i vodu! Kako djeluje vatra na Vas, molim Vas?

Selimović: Ja volim vatru i volim da je gledam satima, i da razmišljam. Tako sam nastavio i za vrijeme rata nad vatrom, ali slobodnom vatrom.

Milović: Da li volite brzinu, žurbu?

Selimović: Velike brzine u autu.

Milović: Vi sami vozite?

Selimović: Jest. I Darka se buni.

Milović: A koliko vozite na sat?

Selimović: 120, otprilike u prosjeku. Inače, u životu ne volim brzinu.

Milović: Bosanci su mirni i staloženi. Oni satima mogu da sjede, a da ne progovore ni riječi. I zato se čudim da volite brzine. Recite mi o tome nešto, molim Vas.

Selimović: Nisu više takvi. Mijenja se potpuno ritam života. Možda još na selu ima. Ja smatram da je to vrlo pozitivno, znate, jer ta žurba je besmislena. Ali, taj novi život nas tjera naprijed.

Milović: „Tvoja vrijednost može doći do izražaja samo ako se onemogućiš, ako i drugima priznaš vrijednost, makar i bila manja od tvoje. Imam li pravo?“

Njegoše kaže:

„Pokoljenja djela sude
Što je čije daju svijema!“

Selimović: Malo prije sam govorio o tome da čovjek može da postane čovjek samo u tom smislu ako zaista priznaje i drugome da ima pravo na ono šta misli, da nije tako loš, itd., itd. To negiranje sebe, to je u stvari potvrda ljudskosti. To je smisao.

Milović: „Onda se borimo protiv zna, moj Polonije“. –

Ime Polonije ste uzeli iz Šekspirova „Hamleta“? Vi iz  „Hamleta“ citirate i slijedeću misao: „Htio bih da sviraš na fruli moje duše, Polonije? Neskladne  bi zvuke izmamio“.

Selimović: Da, to je citiranje zato što on pomalo liči na Hamleta.

Milović: Sigurno ste čitali čitavog Šekspira.

Selimović: Jesam. To je jedan od najvećih pisaca koje volim – Dostojevski i Šekspir.

Milović: Od Grka – koje pisce volite naročito?

Selimović:  Od starih?

Milović: Jeste.

Selimović:  Volim Eshila. Jako volim Eshila. Najviše.

Milović: A od rimskih?

Selimović:  Tako. Mogu da čitam, ali nekog naročitog izuzetnog nemam.

Milović: Francuske pisce ste sve čitali?

Selimović:  Jesam.

Milović: I sve, engleske, američke, ruske . . .?

Selimović:  Jesam, jesam. Najviše volim od ovih novijih Tomasa Vulfa.

Milović: „Ležali smo na vrhu brda, poredani po rubu kao poluotvorena lepeza . . .“

Je li ovo Vaš doživljaj?

Selimović: Jeste.

Milović: Možete li mi nešto reći o toj sceni iz „Tišina“?

Selimović:  Pa to je jedno od mnogih sjećanja iz rata. To se dešavalo negdje u Semberiji prilikom jednog napada u prvim danima kad sam došao u odred. Pa onda docnije u toku zime 1943. na Konjuhu isto tako. To su, ovako, snažni doživljaju koji ostaju u čovjeku. Kad se suoči sa opasnošću, sa smrću, onda zapaža intenzivnije prirodu oko sebe, okolnosti u kojima se nalazi.

Milović: O vjerovanjima narodnom? Da li proučavate folklor?

Selimović:  Ne, to me ne interesuje uopšte. To smatram jednim oblikom odbrane od strahova raznoraznih, jedno primitivno filozofiranje, pokušaj filozofiranja koji ostaje na dosta niskom nivou. Ali je stvarnost. Ja ga prihvatam kao takva, ali me ne interesuje. Ne interesuje me mnogo. Ne govori mi suviše mnogo o narodu.

Milović: A narodni plesovi?

Selimović:  Pa ne volim ja uopšte folklor. Ne volim. Neke od rudimentarnih stvari, autentičnih volim. Recimo, volim stare stare pjesme bosanske, ali izvorne. Zatim crnogorski, ali pravi, stari crnogorski oro. Samo tako – izvorno, potpuno iskonsko. Ostale stvari me manje interesuju.

Milović: Ali iskorišćujete folklor u svome djelu?

Selimović:  Ne uopšte ne. Nemam ničeg . . .

Milović: Idete li rado na groblje? Čitate li rado natpise na spomen-pločama?

Selimović: Ne naročito. Ja mogu da idem na muslimansko groblje zato što i nije groblje. To je tratina, to je bašta, to je jedno veselo naselje bez tih obilježja smrti. Ja sam se kao dječak igrao na groblju muslimanskom potpuno kao na igralištu, jer, Muslimani nemaju taj kult smrti izražen, i meni ta ukočenost groblja, naročito katoličkoga na primjer, dosta teško djeluje. Ne volim to.

Milović: A da li Vas interesuju natpisi na spomen-pločama?

Selimović: Vrlo su konvencionalni i banalni. Nemaju ničeg. Oni krajputaši u Srbiji, oni imaju vrlo originalne natpise. To me interesuje.

Milović: Ali na talijanskom groblju možete naići na vrijedne umjetničke spomenike?

Selimović: Vjerovatno. Ja nisam vidio. Meni ti anđeli mučno djeluju.

Milović: „Ravnodušno naselje mrtvih, beskajno u kišnoj izmaglici . . .“-

Je li to neko određeno groblje na kome ste bili po kišnom danu?

Selimović:  Da, da, da.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=4639

Objavio Urednik dana velj 19 2016. u kategoriji Biblioteka, Naš jezik, Razgovor. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst