Meša Selimović: „Najteža stvar za pisca je pozitivan lik“

Povodom pedeset godina, od štampanja, romana „Derviš i smrt“ i pedeset pet godina od štampanja romana „Tišine“ slavnog jugoslovenskog pisca Mehmeda Meše Selimovića, objavljujemo razgovor koji je dr Jevto Milović vodio sa Mešom za crnogorski časopis „Stvaranje“.

UŽASNO JE TO ŠTO NE MOŽEMO NE DOZIVATI USPOMENE

Razgovor sa Mešom Selimovićem o umjetničkom stvaranju

O umjetničkom stvaranju razgovarao sam sa Mešom Selimovićem 16. juna 1971. g. u Sarajevu u njegovom stanu koji se nalazi u ulici Đure Đakovića 6b. Selimović mi je ljubazno dopustio da njegov razgovor snimim na magnetofonski vrpcu i da ga objavim.

Kad sam prepisivao s magnetofonske trake Selimovićevo izlaganje, trudio sam se da sačuvam svaku njegovu misao i svaki njegov izraz. I njegov red riječi u rečenici zadržao sam.

U razgovoru se Selimović nije ponavljao. Svoje duboke misli saopštavao mi je brzo i tečno kao da je čitao iz knjige.

Citate iz Selimovićevog  romana „Tišine“ navod prema jubilarnom izdanju koje se pojavilo u Sarajevu 1970. g.

Magnetofonske trake, na kojima se nalazi Selimovićev razgovor, čuvaju se kod mene.

Dr Jevto M. Milović

Milović: Šta Vas je podstaklo, gospodine Selimoviću, da pišete svoj roman „Tišine“?

Selimović: Teško je odgovoriti na to pitanje šta podstiče pisca da piše jedno djelo. Ja mislim da postoji životno iskustvo koje se nagomilava i čovjek osjeća potrebu da se na neki način, rekao bih, ispovijeda, da se, jednostavno, iskazuje. Taj višak, čini mi se da bih mogao tako reći, doživljenog, odnosno intenzitet doživljenog, čovjeka tjera da saopšti nekome imaginarnom. Taj svoj roman počeo sam da pišem negdje odmah poslije rata, onako kao što jest, po datumu koji je i u romanu. Radilo se o dva doživljaja: jednom ratnom i o poslijeratnom. Ratni doživljaj, odnosno moje učešće u revoluciji označavalo je jednu euforiju, označavalo je oduševljenje kojemu teško da bi se mogla naći mjera. To je bio dug humanosti u vrijeme 1941. godine kad je neprijatelj napao na našu zemlju i prije svega kad sam vidio koliko zla nanosi ljudima, naročito jednom narodu. Za mene je opredjeljivanje za revoluciju bilo izraz humaniteta. I sve sam u tom smislu gledao u ratu. Sve sitne stvari, neprilike velike, ljudski odnosi – sve je za mene imalo jednu drugu mjeru; nisam kritički gledao ni na što.

Poslije rata, naravno, stvari drukčije izgledaju. Ljudi pomalo se smještaju u mir, situiraju se i nestaje one euforije  ratne. Tako da jedna mirnodopska atmosfera rada i mirnodopska psihologija i jedan mentalitet, sasvim odudara od onog revolucionarnog. Normalno da sam ja to zapazio odmah u početku i da mi je to smetalo. Naime, ima jedan drugi doživljaj, koji bi se mogao nazvati emotivno-psihološkim – kako se osjeća entuzijasta koji je došao iz rata i treba da učestvuje u građenju mira. Ja se lično nisam osjećao sposobnim za to. Niti sam imao u sebi sposobnosti da se osjećam kao pobjednik. Jedna čudna, unutrašnja atmosfera, jedan osjećaj težine prevladavao je u meni. I to je  uglavnom sadržaj „Tišina“. To su susreti sa ljudima i sa atmosferom poslije vrlo teškog rata u kojima ima pomalo i osjećanja mučnine, ako hoćete.

Roman sam pisao prilično teško. Dugo je nastajao; kažem već poslije rata. A onda je nastupio u mom životu jedan period vrlo težak. Ja sam bio na fakultetu profesor jugoslovenske književnosti. . .

Milović: U Sarajevu?

Selimović: U Sarajevu, na Filozofskom fakultetu. I onda se desila čudna stvar. Meni je otkazano povjerenje. Nikad nisam saznao zašto. I ja sam četiri godine bio bez posla, bez zaposlenja ikakvog, i vrlo teško sam živio sa porodicom. Ali bez obzira na taj materijalni momenat, meni je bilo teško inače. Osjećao sam se čudno, u jednom vakuumu, dosta izgubljeno. I te četiri godine sam radio razne poslove, koji nisu imali ni malo veze sa književnošću, da bih prehranio porodicu. Taj prekid je vrlo nezgodno uticao na moju književnu djelatnost, jer književnost se mora raditi neprestano. Prekid i najmanji može da utiče na to da se izgubi kondicija, a četiri godine to je suviše dugo. Tako da poslije, kad sam ja postao honorarni dramaturg Narodnog pozorišta, u 1957. godini, onda sam morao da se navikavam da pišem, kao što se navikava čovjek da hoda. Pa sam sređivao te svoje bilješke i negdje ih predao 1960. godine izdavaču. Interesantno je, imam negdje tu ugovor. To je jedinstven ugovor. Mislim da ne postoji takav. Ja sam zahtijevao od izdavača da unese jednu klauzulu: ako ne predam, mislim negdje u maju 1961., određenog dana, da se unese obaveza za mene da ću plaćati penale – 5.000 dinara dnevno, da bih sebe prisilio da predam djelo. Toliko sam ja bio nesiguran u sebe.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=4639

Objavio Urednik dana velj 19 2016. u kategoriji Biblioteka, Naš jezik, Razgovor. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst