Međa

 

yugo2Više zbog političkih negoli zbog stvarnih pobuda jezik kojim se sporazumijevaju Srbi, Crnogorci, Hrvati i Bošnjaci ima četiri naziva iako je pticama na grani jasno da baratamo istim jezikom, dok su nam čak dva obližnja jezika (slovenački i makedonski) vrlo bliski po svojoj prirodi. U Crnoj Gori, kao malo đe, su prisutni govornici sva četiri jezika, iako su govornici hrvatskog u najmanjem broju dok su od preostale tri grupacije kvazisinonimnih jezika sve prisutne u većem broju. Pitanje  i potreba crnogorskog jezika su obesmišljeni politikanstkom i skorojevićkom zloupotrebom. Potreba za crnogorkim jezikom, koliko je meni u amanet ostavljeno, jeste bila želja da vraćanjem u pisani jezik jotovanih oblika koji su u govornom jeziku najkorišćeniji – što i nije neka novina. Davanje slobode za takvim činjenjem je samo prirodan čin i ne može biti govora o želji za separiranjem. Težnja svakog književnog jezika jeste da bude, što je moguće, bliži govornom. Zabrana korišćenja tih oblika, koja je donešena na Novosadskom književnom dogovoru, dosta podsjeća na Vukovu želju za izbacivanjem ekavice iz upotrebe. Njegova je borba, u tom segmentu, završena neminovnim porazom – što je bilo u skladu sa prirodom. „Ukidanje“ varijante srpskohrvatskog (ili srpskog, ili bosanskog ili hrvatskog) koja je svojstvena narodu u Crnoj Gori nije naišla na tako veliki otpor, pošto je su Crnogorci duboko u svijesti pokoran narod. Bila je ipak nekolicina lingvista (npr. Vojislav Nikčević, Danilo Radojević, Radoje Radojević) iz Crne Gore koji su sporili ovu odluku ali nije se došlo ni do kakvog rješenja. Iako je u školama učeno desetljećima da je samo pravilno reći „gdje, sjutra, ovdje“, u govornoj upotrebi je ostalo „đe, śutra, ovđe“. Neobično je što je i danas mnoge „sramota“ da pišu onako kako im je u prirodnom govoru. Postoji nerazuman strah od ismijavanja, kad je pitanju način govora u javnosti ili pisanja. Ovo je plod dugogodišnjeg sistema učenja koji kaže „ovo je tačno a ovo nije“ bez objašnjenja, te u svijesti đece ostaje utisnut strah od prijekora. Generalno kad se povede razgovor o „pravilnom načinu govora“,  rijetko će konkretno znati da reče šta je pravilno a šta nije i zašto je to tako. Ovakvo rezonovanje i ovakvo poimanje jezika je pogrešno, ali se tim problemom ne bavi niko pa ni aktuelni lingvisti u Crnoj Gori.

 

Izučavajući djelo Stjepana Mitrova Ljubiše, Njegoša, Marka Miljanova i Lalića, došao sam do spiska od skoro dvjesta riječi (koje nijesu tuđice) koje su skoro izumrle ili izumrle. Govorim o riječima koje su uglavnom bile prisutne u književnosti a danas se samo u tragovima nalaze. Da dvjesta izraza zamre za period od otprilike 120 godina, je zabrinjavajući podatak. Istovremeno, u upotrebu je ušao veliki broj tuđica od kojih je ponajviše anglizama i latinizama. Ovđe treba naglasiti da izumiranje riječi nije slučaj samo kod Crnogoraca, ali je daleko više izražen negoli kod ostalih. Među tim riječima, koje kanim objaviti na časopisu koji uređujem pod nazivom Rječnik pomalo zaboravljenih izraza, ima brojnih za koje nema surogata i koji zaslužuju širu upotrebu.

 

Očigledno je da je pitanje pravilnog i nepravilnog ovđe potpuno preputano pošto i nema nikoga ko bi se nakanio objasniti đeci šta je jezik, odnosno šta je prirodan jezik, i šta je potrebno za standardizaciju jezika. Mithad Riđanović, koji je ugledni lingvista svjetskog glasa, veli da je jezik majke rođene najvažniji u pogledu standardizacije jednog jezika. Naravno, kod nas nema nikoga u institucijama da postavi stvari na svoje mjesto već se samo nađe neko da napujda narod i podstakne međunacionalnu surevnjivost. Crnogorski jezik je sada postalo samo  političko pitanje i  potreba za davanjem jeziku nacionalni predznak. A kako ćeraju jezičku politiku ljudi sa jezičkom slabošću? Forsirajući naziv jednog jezika i krijući iza naziva značaj jezika. Nevjerovatno je da je naziv jezika nadišao značaj njega samog – ali smo upravo dotle dopeljali. Kako treba da misli dijete u crnogorskoj osnovnoj školi koje uči predmet Crnogorski, Srpski, Hrvatski i Bosanski jezik? Kako ono da razumije to? Treba li odmah da bira strane još od malih nogu, i da prijatelje bira po nacionalno-vjerskoj osnovi? Kad svemu dodamo da su nam učitelji i učiteljice u Crnoj Gori mahom slaboobrazovani ljudi koji su nekompetentni za obavljanje date uloge čak i pri izvrsnom nastavnom programu – vidimo da smo ogrezli u opšti haos.

 

U Bosni i Hercegovini se, u skladu sa karakterom današnje sveopšte jezičke politike, pojavio rječnik profesora Jahića. U objašnjenjima pojedinih riječi je zapanjujuća mržnja koju taj čovjek na ipak rječit način želi da plasira kao pravo značenje. Ne dao Bog nekom đetetu koje, zbog nepoznavanja određene riječi, posegne za riječnikom ovoga gospodina. Ako bi to dijete, koje kao svako dijete ima sklonost da uzme ponešto zdravo za gotovo, prihvati takvu odrednicu – u njemu će početi mržnja da kulja i dobiće zamućenu sliku stvarnosti. Usađivati mržnju u mlade je čin ravan zločinu. Čineći tako, vi strože zatvarate prilaze za svoju među i od ljudi sa druge strane (ovđe bosanskih Srba) pravite čudovišta.

 

Hrvati su u jezičkom smislu zanimljivi, koliko sam mogao primijetiti. Oni su ośećali naglašenu potrebu za svojim izrazima, te su brojne tuđice (mahom iz njemačkog) mijenjali svojim riječima. To bi bio u svakom pogledu pohvalan čin, da nije došlo do prećerivanja. Ipak, neka vrsta nagle anglizacije hrvatskog jezika je uzela zamah u zadnje vrijeme. Slušajući govor tamošnje omladine može se primijetiti upotreba zapanjujuće mnogo engleskih izraza, što je počelo i u Crnoj Gori . Kod nas je, izgleda, istina ona opetica đe se kaže „u svakom od nas śedi neki izvanjac“. Neobična je pojava potrebe za tuđicama, kada jezik poprilično solidno stoji. Tu nije u pitanju jezička potreba već odlika mentaliteta. Prihvatanje nepotrebnih tuđica je početak dekadence jezika, a potreba za njihovim prekomjernim usvajanjem je odlika nesigurnosti u vlastitu riječ.

 

Na kraju treba reći da stvar jezika ostaje na piscima i zbog toga svako treba da ima na umu šta znači biti pisac i šta znači kad vam je riječ izražajno sredstvo. Priča o Puškinu koji je prezreo vlastiti jezik kao snob i rob visokog društva, i doživio pročišćenje učeći ruski ponovo od posve proste žene – služavke svoje iz đetinjstva. Ova priča ima kudikamo dublji značaj od Puškinovog pukog spoznanja vrijednosti rodnog jezika: svaka riječ na koju nailazimo u jeziku je neđe duboko u nama zabilježena. Dolazeći do riječi pravi se prvi korak u spoznaji sopstvenog jezika; maternji jezik je onaj koji nam je duši najbliži i koji nam u najboljoj mjeri dozvaljava spoznanje vlastitog jezika, koji je jezik simbola u opštem slučaju. Tek poznajući sopstveni jezik do srži, možemo suštinski kvalitetno naučiti strani jezik. Jezik je svuđe prisutan, u svakoj umjetnosti i nauci, te zbog toga značaj jezika ponajviše naliči ulozi uloge u pozorišnom komadu.

Dakle, nužan korak u samospoznaji čovjeka je oslobođenje vlastitog jezika iz jezika koji nam je u kolijevku postavljen.

 

 

 

Mato Kankaraš

 

 

 

1 2

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=4493

Objavio dana nov 29 2015. u kategoriji Naš jezik. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV