Litica

 

Mladić je sjedio na litici, posmatrajući provaliju ispod sebe. U njoj prepozna prazninu svoje duše, dubinu promašenih godina koje su hodale iza njega. ćutao je, ali duša je jecala, a um vrištao. Više nije primjećivao nedostatak daha usled teškog napora. Nije osjećao olovne noge koje su ga jedva ispele. Niti umorne i bezvoljne ruke koje su se stegle oko koljena u grču.Oko njega radost uspjeha. Osvojen još jedan vrh, još jedna staza pređena, još jedna vrlet savladana. Neko se glasno nasmijao, i njemu se učini da taj bučni smijeh bezobzirno remeti bezdan pod njim.


Odjednom, misao jasna, oštra, drugačija od svih bi mu šapnuta: “Lako je. Skočiti je za hrabre, penjati se i lomatati po kamenju i gudurama života – za kukavice i budale.”


Srce zalupa brže, i on ga ču kao jasne udare i drhtaj u grudima… Ali tijelo, nesvjesno, naže se naprijed, ka ambisu u ritmu glasa koji je i dalje šaptao: “Lako je… lako je…”

Stari planinar pažljivo sjede na kamenu koji se oštro i veličanstveno nadnosio nad liticom. Na manje od metra, on je sjedio i ćutao. Mladić ga postade svjestan, ali glas ga je tako snažno držao prikovanog ka ambisu, da čak ni za tren ne skrenu svoj pogled ka njemu.

Tišina je sada bila dublja, dublja od samog ponora. Jedino je jezivi vjetar zavijao donoseći samo njemu poznate glasove aveti bojeći tišinu crnilom.

Stari planinar udahnu duboko i reče: – “Dolje, u korjenu ove planine, ljudi žive svoje živote misleći da su na vrhu?. Drskošću bezobzirnog vjetra, huču promajom bezličnim odajama svog života.
I skoro nikad ne pomisle da su na dnu, a ne na vrhu. U blatu, a ne među oblacima. Odavde se ni ne vide. Samo ovaj avetni vjetar donosi njihove demone čak dovde. Do samog vrha. Da bruje i šapću i ništa mudro ne kažu. Ali to je sve što mogu. Sve što im je dato…”
Mladić osjeti kako ga nevidljive ruke još jače stegoše gurajući mu vazduh iz grudi napolje. Ali noge se u?vrstiše i on jedva primjetno, postavi sigurnije svoje stope među kamenjem još uvijek nijemo zagledan u ambis.

Stari planinar uze mali kamen, ne veći od šljive i nehajno ga ispusti. “Čak ni ne vidiš kada padne. Nikome on nije važan dok ove gromadne stijene stoje ponosno ovdje boreći se sa demonima u vjetru, silama pakosti ispod neba u gromu, avetima u kiši. Stajati čvrsto na litici, najveća je hrabrost koju jedan čovjek može da iskusi. Kukavički je to kamen, beznačajan i mali, koji se baci niz nju. A prazan je, bijedan, blatnjav i bezličan onaj – kojeg strah savlada da se popne ovdje.

Svi se mi plašimo da stojimo ovdje. Ali, mi stojimo. I to nas čini drugačijim. Ne boljim, ne pametnijim, ne hrabrijim. Samo drugačijim, i ništa više.”

Mladić pogleda starog planinara očiju punih suza. Kroz grcanje suzdržano da ga ne čuju ostali koji se raduju klicanjem kakvo samo na vrhu može da se doživi – on reče: “Tolike sam godine živio prazno. Život mi je bio bijedan, dublji od svakog dna ove planine, od najdubljeg ambisa i ponora. Ukraden i protražen. Umišljen i nesretan. U čemu je moja hrabrost da sam došao i stojim ovdje? Što me to čini drugačijim od onih koji su daleko odavde, u bezdanu ove planine? Nisam li upravo ja gori od svih njih? I nije li pravo da budem taj beznačajni kamen koji niko neće ni vidjeti kada padne?”

Stari planinar oćuta na tren. Da li je razmišljao ili ne.. tražio odgovor na postavljena pitanja? Izgledao je miran, kao da nosi svoje misli i razgovara sam sa sobom ne dotičući se mladićevih misli. Negdje daleko, u onom ambisu, u prokletom crnilu ponora – njegove stare, ali sjajne oči odlutaše. I, mladiću se učini da su se za trenutak, samo mali trenutak ugasnule, a onda zasijaše još jače.

“Znaš li, mladiću, zašto planinari najviše kliču na vrhu, i zašto njihov povik nigdje nije tako silan i lijep kao što je na ovakvim veličanstvenim mjestima?… Svi smo mi ostavili dolje, u mračnom ponoru, svoje aveti. I popeli se ovdje, gdje opasnost vreba na svakom koraku. I da, plašimo se, strah nas je od pada. Jer pasti sa ove visine, najžešće je fatalno.

Ali, stajati na litici, najveća je hrabrost. I zahvalnost. Zahvalnost svim onim godinama praznine, svim onim ljudima sa kojima smo živjeli, svim promašenim idejama koje smo imali… Svim bijedama koje smo počinili, ili su nam bile učinjene. Zahvalnost i najdublje poštovanje. I oproštaj. Jer sve njih, Bog je stavio dolje u blatu života sa nama, koji smo drugačiji od drugih – ne pametniji, ne bolji, ne hrabriji.. samo drugačiji; dakle, sve njih, Bog je stavio da bi nas sačuvali za ovaj trenutak, da bi naše noge usmjerili do ovog vrha. Ovdje gdje smo istinski srećni, daleko od mračnog svijeta koji se pruža pod našim nogama. Ovdje gdje imamo jedni druge pored sebe, Boga iznad nas i mali, kameni oslonac na litici, koji nas čuva da se ne stropoštamo u onaj tamni svijet dolje, u svoje bijede, praznine i nemoći.”

Stari planinar podiže svoje ruke prema Nebu i njegove grudi se raširiše. Svakog trena, reklo bi se, iz njegovog grla poteći će kao snažna bujica, usklik radosti. Ali, on oćutje dok je bura zahvalnosti vrcala iz njegovih očiju i sijala na licu.
Mladić pogleda u provaliju ispod sebe. Bila je duboka, strašna. Zvala je svojim odurnim, prastarim glasom. Ali, on postade svjestan da su njegove noge našle čvrst oslonac. I, kao kada se list, bez ruke otkine, i padne tiho na zemlju tako da to niko ne primjeti u cijeloj šumi – sa njegovog srca se otkide stijena i sunovrati se u ambis.

Slobodan, mladić je stajao na litici. Hrabar, pogleda u sunce i nasmija se, prvo za sebe, a onda za starog planinara;

I onda, glasno i silno – nadjačavajući radost ostalih!

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=26

Objavio dana lis 30 2010. u kategoriji Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator MATOKAN