Liješević bačio kamen za sobom

Jedan od najtalentovanijih crnogorskih reditelja, Budvanin Boris Liješević, odlučio je da podnese ostavku na mjesto člana Savjeta za kulturu lokalne samouprave,  svojeg rodnog grada.  Na ovo ga je podstakla tarapana u Budvi koju svi pratimo ovih dana. Ostavka je obznanjena putem fejzbuk objave koja je pobrala veliki broj simpatija. Ipak prije bi se ovaj postupak mogao smatrati defetističkim i kukavičkim negoli odvažnim.

Nema dileme oko toga da je u Budvi učinjeno preuzimanje vlasti putem gole hajdučije. To je svojski olakšala nesposobna lokalna vlast čija su unutrašnja trvenja i primitivizam obilježila čitavi mandat. Da sve začini, gradonačelnik Marko Bato Carević je,  po podacima koje imamo, koristio svoj položaj da sebi namješta posao. Ovo nijesu podaci koji su potekli iz korumpiranog državnog aparata već iz istraživačkog rada MANS-a i Monitora, koji bez zazora upućuju javnost u sporne afere i vlasti i opozicije. Ova bahatost gradonačelnika i naknadno nemanje obraza da se odstupi sa položaja kao i klimava koalicija bez pravog programa je pružilo priliku DPS-u da preuzima vlast u ime „odbrane zakona“. Kao što je svakome poznato – to je samo jeftini izgovor bahate državne elite da,  zloupotrebljavajući zakon,  ugrabi vlast i na lokalnom nivou. Ono što vrijeđa inteligenciju je dobronamjerni pokušaj obneviđelih građanista i medija da Bata Carevića predstave kao čestitog običnog čovjeka koji je žrtva represivnog političkog sistema zbog vlastite nepodobnosti i „odbrane svetinja“.

Ovo je čovjek koji je postao milioner u zemlji čiju je ekonomiju tranzicija rasturila i koji je svojim angažmanom građevinskog preduzetnika po Budvi doprinio urbanističkom rasulu ovog grada. Najveći njegov doprinos u kulturi je neuspješni pokušaj da spušti trubače iz Guče u Budvu. O njegovoj iskrenosti dovoljno govori detalj da je jedan dan dočepukao do demonstranata na štakama i s gipsom preko farmerica žaleći se da mu je policija prebila nogu, dok je śutradan osvanuo bez ikakvih poteškoća. Po  opštoj kulturi je parnjak Miga Stijepovića. Inače, njegov politički subjekt (DF) toliko je poštovao koalicione partnere da ih je preglasavao sa DPS-om kad mu zatreba i da javno ih blatio kad mu se zamjere.

Ne smije se dopuštiti jednom spornom preduzetniku da profitira na narodnom nezadovoljstvu. Ovakve pojave ne smiju da budu alternativa. Protest je vid učestvovanja u donošenju odluka od značaja za zajednicu i to je jedini način da građani prevaspitaju političare. Carević mora da ide i taj zahtjev treba da bude izričit dok se otimačina vlasti mora spriječiti – ali odvažno i bez primitivizma. Bez građanskog prevaspitavanja političara demokratija se svodi na puku formu.

Po tekstu Liješevićeve pompezne ostavke pokazuje se njegova zabrinutost kršenja narodne volje, međutim, reditelj ne vidi da je ona u ovakvom trulom i korumpiranom sistemu sasvim suvišna. Neposredno poslije izvršenih izbora svaka vlast zaboravlja da postoje glasači – oni su tu samo da nekog pušte na vlast. U idealnom slučaju biraju između dva zla. Izlaze na izbore da pokažu  protiv čega su a ne za šta su. Ako običan čovjek želi da se njegov glas čuje onda mora da uđe u partiju pa polako poltronskom ljestvicom da se penje koje, hvala bogu, ima u svakoj partiji. Tu leži kriza savremene demokratije koja vremenom prerasta u vladavinu bogatih. Ovo je cijenjenom umjetniku potpuno promaklo.

Boris spominje i odbranu dostojanstva – kako dosad viđesmo ona se dobrim dijelom sprovodi kamenicama, psovkama, povicima „ustaše“, zalijetanjem na preletače i građenjem heroja od običnih profitera. Ovakvim postupcima Liješević ne upućuje čak ni dobronamjernu primjedbu. Politika više nego bilo koje zanimanje privlači nečasne i nesposobne ljude – sadašnja vladajuća partija nije njihovo jedino odredište, kao što se može viđeti golim okom. Ali kritika na račun opozicije ma kako bila konstruktivna označava se kao služenje režimu, pa to i Liješević preskače.

I sve to Boris na kraju zaključi tako što bači kamen za sobom. Okupatorska vlast toliko ga je zgrozila da je odlučio ljutito da uteče sa bojnog polja te da priteče u pomoć plemenitim kolegama „u slobodnoj Budvi“ i to kada će „ponovo biti u prilici da započnu ovaj projekat“! U prevodu – oslobodite vi plemeniti ljudi to pa me zovnite da nastavimo đe smo ono stali – dotad imate moju punu i iskrenu podršku sa rastojanja od petsto kilometara!

Ne vjerujem da su se na ovaj način njegovi preci borili protiv Talijana, kako iskoristi priliku da se pohvali. Nije ni pametno bilo ovo podsjećanje budući da je čelnik stranke zbačenog gradonačelnika Carevića (Nove srpske demokratije) toliko ponosan na kolaboraciju svojih predaka sa Talijanima da je anahrono postao „vojvoda“ JVuO – četničkog pokreta ali i zbog toga što mitropolit partizane (Liješevićeve) optužuje da su glavni krivci za bratoubilački rat. Označavnje jednog dijela naroda okupatorom, kakav god on bio, štetno produbljuje podjele u društvu i može da dovede do atmosfere linča.

„Plemenite ljude“ iz ovog savjeta je prezreo, potmulo ih smatrajući slugama režima ako ostanu u tom tijelu. Bi li isto tako postupio da je DPS kojim slučajem izborima došao na vlast? U tom slučaju građani Budve nijesu vrijedni kulture? Kako je dosad trpio saradnju sa crnogorskim pozorištima kojim tradicionalno gospodare netalentovani i nečasni dvorski umjetnici? Umjesto da svojim kreativnim djelovanjem pruži otpor i da potpuno prebači polje rada u rodni grad Liješević je pokazao hrabrost čovjeka koji za sobom zalupi vrata.

 

Mato Kankaraš

 

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=8287

Objavio dana jun 28 2020. u kategoriji Komentar. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV