Kozocid

Umijeće je jednostavnim jezikom saopštiti krupne istine a još veće učinjeti na sitnom planu sa kojega se to može pogodno uopštiti a da ne ide na uštrb cijele slike. Upravo to je pošlo za rukom velikoj Vidi Ognjenović prilikom postavljanja na binu predstave Kozocid, za koju je ona i pisala tekst.

Radnja se dešava u malom, reklo bi se, durmitorskom ili banjanskom selu koje treba da pretrpi promjene velikih razmjera ne bi li se domoglo tog tako žarko iskanog napretka. Međutim, iako je pobuda plemenita sama zamisao ide nauštrb opšteg interesa. Nazadno nasljeđe smatra se nepravedno zasluženim bremenom koje nas je zapalo istorijskim propustom koji se jedino da popraviti sveobuhvatnim poduhvatom. Pa šta je pogodnije nego megalomanski projekat koji kao nusproizvod donosi razaranje onoga krtoga u koji smo u ljuđe stasali? Što veli Rajko ova direktiva dolazi ozdolj a ne ozgor! U tome i jeste ona suptilna tragedija ovoga komada kao i vremena izgradnje i obnove razorene države.

Jednostavnim potezima, a prije svega vlastitim postpucima, pred našim očima izviru junaci ovoga komada. Kao dvije prirodne komponente se izvrgnu vlast, sa svim svojim ispostavama i narod kao odvojeni sustav. Jedna je stvar svima zajednička – svako nastoji da govori uime dostine. Na licu mjesta smo imali priliku viđeti mentalni sklop i tok razmišljanja podobnog kadra kojemu je dato na povjerenje da vodi jednu opštinu. Preśednika zatičemo u razgovoru sa izvjesnim Dragom koji je po svemu sudeći višerangirani politički kadar koji iz rata nosi jače zasluge. Pored uobičajenog ulagivanja koje prati razgovor ovoga tipa vidimo kako naglo, štaviše neurotično, preśednik usvaja odluku o smicanju koza uprkos obećanjima koje je dao seljacima. ‘Nećeš se ti zbog nas crvenjet Drago pa da ih bombama raznosimo!’. Ovaj suludi razgovor od kojega nam je sasvim dovoljan jedan kraj da bismo ga cijelog ispratili je dobar primjer ‘pretvaranja’ koje je značajna komponenta našeg obrazovnog sistema. Kad se reče ‘pretvori’ očekuje apsolutno pokorna i hitra reakcija. Jedino pitanje koje je ostalo otvoreno među narod je ‘Zar smičemo i bijele?’. Dođite, viče, na kunferenciju pa ćemo viđeti što ćemo i kako – iako je odluka donešena a skup se saziva isključivo zbog metanisanje. Ono što je bitno napomenuti jeste da narodna vlast kakva je prikazana u ovom djelu ni u kojem smislu nije otuđena od naroda već je njegov sastavni dio kako se najviše ogleda u njenim manama.

Skupština AFŽ je posebna sprdnja: saziva ju nesposobni Maksim Makanja Novičin, čije ambicije daleko premašuju njegove sposobnosti. Slijepo se drži propisanog dnevnog reda! Svačije mišljenje ponaosob zahtijeva! Videći da nema raspoloženja među žene da se reče stav već se samo čeka trebovanje od bolničarke Dese – koju mjerka isti Makanja – on zapada u očaj. Selo goni sprdnju sa njim dok je on tvrdo odlučio da uspije i stekne značajan status u društvu. Jedini koji mu se otvoreno i razložno protivi upravo je Marko, svani Marko Kozin, koji je kao puka sirotinja krenuo stekao izvjesno imanje uz pomoć koza. Zapravo on je iznio ono što je narodni i zdravorazumski stav koji će potvrditi struka: smicanje je besmislica koja vodi kao

Poslije luckastog pregonjenja sa Markom i usljed nedovoljne konkretnosti članica AFŽ kao prosvjetljenje na samom završetku scene dolazi Makanju misao ‘ Niko nije za ali niko nije ni protiv! Dakle – piši jednoglasno usvojeno!’- Upravo ovaj princip koji se tek nazire je preovladao svim javnim rasprava koje se namjerno zamršenim i visokoparnim jezikom izvode kako bi običan čovjek svoju inferiornost što jasnije ośetio te odustao od davanja svojeg stava.

Na istorijskom skupu u neđelju, odnosno na samoj kunferenciji, se temeljito precukala sva zloćudnost i nazadnost toga đavoljeg stvora od koze. To uništava šume! To je porobilo narod! Neko je vika ‘nijesu bijele’ ali zaludu. Đeca ne mogu slobodno vrijeme da koriste da rade u fabriku koja još nije izgrađena ili uče u loše opremljenim školama! Sad što su koze viši problem nego ovce od kojih svako ima veći krd je druga priča. Iako ovo predstavlja projekat vijeka kojim će se još agilnije izgradnja rudnika, koja već debelo kasnije, i pokretanje pilane, koja manje šteti šumu no koza. Takođe, tek treba da isušiti Skadarsko jezero kojim će Crna Gora prvo postati žitnica Evrope a potom Balkana. Na sve ovo vikano u pogodnim momentima uslijedilo je ‘živio (taj koji treba)! živjelo (to što ste već naumili!)’ Kako se preśednik potroši prilikom ove tirade upita ‘Đe je voda?’ na šta neko pametan viknu ‘U Skadarsko jezero’. Međutim, nije to bio jedini revizionista! Među najtvrđima bio je izvjesni krsto koji je svaku konstataciju o štetnosti koze po opšti interes propratio sa ‘Nijesu bijele’. Vrijedi primijetiti da je svaki od učesnika, liše Jane Radove, veću smjelost za kritiku pokazala prije dolaska preśednika. Upravo ona je i pokrenula pometnju nalazeći ključne i zdravorazumske primjedbe u preśednikovoj beśedi koju prekide nenadana i zakašnjela zvanica.

U pitanju je dolazak po seoskom shvatanju stručnjak za koze u liku biogradskog profisora. Kako je podrška počela da se osipa, rukovodstvo se nadalo upravo da će u njemu naći uzdanicu i počelo da hvali usud koji ga je ipak navo u njino selo! Ovo nije bez osnova: uzimajući da je njihov projekat besprekoran – jer je to ipak Drago osmislio – ostalo je samo da struka uradi svoje i aminuje. Struka i jeste uradila svoj posao ali aminovala projekat nije. Štaviše, zvanično je ovo označila kao potpunu glupost. I onaj narod koji je nekritično usvojio odluku se pokolobeo – neka to, nego je ovaj provokator udario temelje za Pokret kożeg otpora! Ovo je bio momenat kad se udarilo na integritet samog preśednika. Ono iza čega je on stajao cijelim svojim bićem usljed direktive koju je bez razmišljanja je dovedeno u pitanje zbog ovog stručnjaka beogradskog. u tren oka njegov stav je izgubio svaku dotadašnji vrijednost jer se kosio sa onim što se naumilo. U ovome vidimo zapravo fanatizam koji ne preza čak od toga da mijenja činjenice koje nauka ustanovi zbog vlastite megalomanije. Tebe smo veli zvali da nam potvrdiš ono što smo svakako naumili. To je pravilno – pušti ti priču! Ovđe je natučena jedna šira tema: stručno mišljenje je instrument koji se koristi za manipulaciju. Ono se shodno nalogodavcu, tek se izokola osvrćući na opšta mjerila i logiku, i njegovim potrebama i stremljenju šalta. Ovo je dalo najjači odziv u neodgovornom korporativnom stvarnosti. Pravo stanje stvari je od manje važnosti. U našem slučaju barem imamo nepotkupljivog stručnjaka koji se slaže sa temeljnim principima sistema u koji živi, a koje nekolicina želi zloupotrijebiti.

Ono što moramo zamjeriti odnosi se na završne scene ovoga komada: prećerano su otegnute a na kraju čak i blijede. Profisor savjetuje seljake kako da spaze koristeći se prizemnim sredstvima bar jedan broj koza od njihove nemile kobi maskirajući ih kao ovce. Nakon toga slijedi nepomična scena u kojoj nam Božo zvani Dosije razlaže kako je skončao preśednik i potonji vršioci njegove dužnost. Djeluje kao da je prifalilo ideje za skladnu završnicu.

Prirodno je zamjeriti izbor pojedinih glumica za uloge: izbor Ivane Mrvaljević za lik Joke je nesretno rješenje. uz dužno poštovanje za njeno glumačko umijeće, ipak ono nije kadro da je podmladi kako bi bila pogodna za ulogu koju tumači. Joka je šćer bogatog seljaka koji vješto muči o svom imetku što se broja koza tiče: ‘desetak, ne znam tačno’. To uvjerenje porodično pronose. Sama Joka je lijepo đevojče koje, kad počne da priča, sve stane – svako živo biće ižljegne iz svoje jazbine da bi nju čulo. U našem slučaju tu je žena od četrdeset godina koja je upadljivo u godinama premašuje ‘perspektivnog’ Duku Vukotinog sa kojim koketira kad je obilazi kako bi izvršio popis koza. Djeluje kao da ništa nije stajalo na put da se, od postojeće postave, sa Jelenom Simić zamijeni za ulogu i preuzme ulogu Zorke, Rajkove šćeri za koju uvijek viče: ‘Puštite Zorku i njenu politiku’. Štaviše ovo bi se i sklopilo dobro jer se Rajko tuži ‘kako rukovodioca ne može udat’. Kao kvalitetna glumica, Mrvaljević bi sigurno i ovu malu ulogu dobro iznijela. što se ostalih glumaca tiče moglo bi se reći da su bili upravo na svojem terenu glumeći tradicionalne crnogorske uloge. Prije svega treba istaći treba istaći Gorana Slavića kojeg nijesmo imali priliku prečesto da gledamo na našoj sceni. Izvanredno se snašao u ulozi Makanje koju je vrlo originalno protumačio i iznio.

Sve u svemu, Vida Ognjenović nas je efektivno i vrlo duhovito vratila ‘u stari vakat’ izloživši na scenu nešto što bi se u Đekni ili Nerandžama moglo naći. Na sitnom planu nas je provela kroz način donošenja odluka koji je preživio tranziciono vrijeme i gospodari u vrijeme navodne demokratije. Kunferencija u koju je narod doveden pred svršen čin je slika i prilika javne rasprave na kojim se donose ključne odluke za dalji razvoj. Ono što odudara je pobuda ljudi nekad i sada: nekada su zbilja vjerovali u sami projekat kojim su u jednom hipu šćeli da naprave silan skok koji bi donio opštu korist – javnost se smatrala neupućenom i bilo je iskrene želje da se uključi u proces zaključivanja. Naravno, tom prilikom se očekuje bespogovorno aminovanje jer se u veličanstvenost poduhvata ne sumnja: odnosno, ipak je donkihotsko bilo u pitanju. Danas se radi o progonjenju vlastitog interesa i sticanje bogatstva i moći prilikom čega se narodu maštraju oči o opštem boljitku. Ne mari se za obaviještenosti javnosti i svaka rasprava se po mogućstvu što tajnije zakaže dok je opšti interes samo opšte mjesto u nečijoj pretvornoj, neiskrenoj i laskavoj tiradi kojom obmanjuje javnost koristeći plaćena nadristručna mišljenja.

 

 

Mato Kankaraš

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=7134

Objavio dana apr 29 2019. u kategoriji Pozorišni. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV