“Katedrale kulture” u Podgorici

 HaldenPRison-thumb-630xauto-39214Premijeri Wendersovog poslednjeg projekta, ”Katedrale Kulture”, koji je prikazan sinoć u 18.30h u   Podgorici, prisustvovalo je 10-ak ljudi. Kako sam saznala na biletarnici, druga projekcija, zakazana  dva sata kasnije, je bila rasprodata. Laknulo mi je kada sam shvatila da neću ponovo prolaziti kroz nerviranje kao na premijeri filma ”Atomski zdesna”. Glasno komentarisanje, igranje igrica na telefonu i tabletu pojedinaca koji nemaju elementarnu kulturu zaista mogu da zamore koliko god se neko trudi da zadrži pažnju na filmu.

”Katedrale kulture” predstavlja cjelinu od šest kraćih, dokumentarnih filmova. Wim Wenders, Michael Glawogger,  Michael Madsen,  Robert Redford,  Margreth Olin i Karim Ainouz su reditelji. Narator svakog filma je zdanje. Dakle, Berlinska filharmonija, Nacionalna biblioteka Rusije, zatvor Halden u Norveškoj, Salk institut u SAD-u, Operska kuća u Oslu i centar Pompidou u Parizu ”govore” o sebi, svom nastanku, arhitekti, ljudima koji rade tu i onima koji ih posjećuju… Ova personifikacija ima i dublje značenje. Naime, ona uvodi četvrtu dimenziju u trougao umjetnik-umjetničko djelo-publika. Ta ideja je i eksplicitno predstavljena kada jedan od aktera govori o Duhu mjesta koji su stari Rimljani zvali genius loci. Međutim, kroz istoriju je ideja o Duhu mjesta bila potiskivana jer nije smatrana hrišćanskom. Iz današnje perspektive možemo reći da je to vrlo kontradiktorno jer vjernici odlaze u vjerske objekte upravo zbog duha koji ta mjesta posjeduju. Čak i osobe koje nemaju visoko obrazovanje ili  umjetnički sinzibilitet osjećaju svetost kojom odiše unutrašnjost jedne crkve ili katedrale. Naslovivši svoj projekat Katedrale kulture Wenders nije prikazao ni jedan vjerski objekat. Prividna kontradiktornost je postavljena pred gledaoca. U filmu o Salk institutu ta kontradiktornost je podvučena kada jedan od naučnika govori o tome da se osjeća kao monah koji je posvećen svom cilju.

binary-124045-193861Ako imamo u vidu da je prvobitna umjetnost bila sinkretična i da su se iz filozofije, tokom istorije, razvile različite nauke, klupko polako počinje da se raspliće. Religija je, kao i filozofija, sinkretičnog karaktera. Za gotsku crkvu je rečeno da predstavlja prvi gesamtkunstwerk (sveobuhvatno umjetničko djelo) jer objedinjuje arhitekturu, slikarstvo, vajarstvo, književnost, muziku (psalmi i himne koje su vjernici izvodili uz instrumentalnu pratnju), začetak mjuzikla (liturgijska drama). Negativna strana religije se ogledala u stalnom sprečavanju svih tih umjetnosti da se razvijaju iz inicijalne ideje. Crkva je oštro kritikovala svako djelo koje nije vrlo jasno slavilo sliku Boga kakva proizilazi iz bukvalnog tumačenja Biblije. Po mišljenju prof. akademika Vladete Jerotića, Niče je kroz svoju čuvenu rečenicu ”Bog je mrtav” zapravo rekao da je ideja Boga, koju je vjekovima crkva prikazivala, prevaziđena. Komleks krivice je okov koji je proizašao iz zamisi da je čovjek još od samog rođenja grešan. Hrišćanska ideja o grešnosti je preuzeta iz istočnjačke filozofije koja smatra da se karma iz prethodnih života prenosi u sadašnji te da patnje koje čak i nevini ljudi trpe imaju svoj uzrok u negativnim djelima kojih se ne sjećaju. Proces individuacije bi bio jedini naučni termin kojim možemo objasniti patnje kroz koje čovjek prolazi. Patnje i greške su neophodan dio puta ka oboženju čovjeka, kako prof. Jerotić još naziva individuaciju. U jednom od svojih predavanja on kaže da svaki umjetnik u sebi sadrži i sveca i đavola. Svjestan ove dualnosti koju svako u sebi nosi, Wenders je zatvor Halden svrstao kao jednu od katedrala kulture.

Jedna od scena koja me najviše dodirnula je proba orkestra u Operskoj kuću u Oslu i ljubazni odnos dirigenta prema dječaku koji je pjevao uz orkestar. Sjetila sam se scene kako je moja sestra bila nesrećna kada joj je učiteljica rekla da ”što više svira to je gluplja”. Sjetila sam se osobe koja je u mojoj srednjoj školi predavala filozofiju i koja je na pitanje moje drugarice šta je individuum odgovorila kako je ”glupa kad tako nešto ne zna”. Pred očima su mi se našle još neke slike tih glavnih razoritelja kulture u našoj zemlji. Obrazovanje, koje je temelj kulture, je kod nas na poslednjem mjestu. Sramna je činjenica što u školama postoje osobe koje ne znaju neka od osnovnih pravila pedagogije kao što su poštovanje ličnosti i konstruktivno kritikovanje rada učenika. Međutim, šta očekivati od nastavnika koji posjeduju kompleks niže i kompleks više vrijednosti? Ništa više nego da će pred direktorom biti manji od makovog zrna dok će pred učenicima izigravati silu. Sjutra ti učenici ponavljaju model koji su naučili u školi i postaju ili nasilnici ili žrtve. U oba slučaja se radi o osobama koje ne smiju da se ponašaju prirodno i spontano. Potisnuta energija talenta vodi ka mržnji, agresivnosti, depresiji. Tužno mi je kada vidim ljude kako strahujući od kažnjavanja, tj. kritike, koriste alkohol i drogu da bi potisnuli stvaralački nagon i prilagodili se tuđim predrasudama.

20148258_1_IMG_FIX_700x700To prilagođavanje nas je skupo koštalo. Umjesto da Gradsko pozorište dobije zgradu kod bivše Vlade tamo se nalazi Uprava za kadrove. Nemamo Studentski kulturni centar. Nemamo srednju školu za balet. Ali zato imamo kritičare koji će umjesto konstruktivne kritike reći da je ”naš narod stoka nevaspitana, neobrazovana, nekulturna”. Isti ti kritičari ne shvataju da nisu kritičari u pravom smislu te riječi već da podržavaju nastavnike koji obaraju samopouzdanje đeci i mladima. Svojim kritizerstvom podsjećaju na doktora koji uporno samo konstatuje da je pacijent bolestan od raka dok nikakvo rješenje ne daju. Istina je da je jedina ”bolest” našeg društva stvaranje blokada spontanom izražavanju talenta. Kada budemo mogli jednostavno i bez opterećenja da se bavimo onim što volimo, kao jedno malo društvo koje vježba riverdance na Gorici, bez obzira na komentare prolaznika, stvorićemo osnovu za razvoj građanske svijesti.

To je jedini put da izrastemo iz modela koji su Hillman-Chartrand i McCaughey nazvali država arhitekta. Država arhitekta se za podršku razvoja umjetnosti oslanja na centralizovana ministarstva kulture. Pri tome je administracija produžena ruka države koja vodi računa o društvenim i umjetničkim standardima u određivanju kriterijuma za raspodjelu sredstava za finansiranje. Jačanjem samosvijesti kod pojedinca sljedeći korak u evoluciji predstavlja država pokrovitelj koja raspodjeljuje sredstva preko polunezavisnih umjetničkih savjeta. Ti savjeti se oslanjaju na kritičke komisije tako da profesionalci odlučuju o umjetnosti a ne državni činioci. Međutim, ako nastavimo sa odbacivanjem naših talentovanih pojedinaca transformisaćemo se iz države arhitekte u državu inžinjera koja promoviše umjetnost koja ispunjava političke svrhe a suzbija ostale.

Koliko će još vremena biti potrebno da se od države arhitekte transformišemo u državu pokrovitelja?

Milica Kankaraš

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2599

Objavio dana May 30 2014. u kategoriji Komentar. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV