Izlapjeli Žbir

U novogodišnjem broju CKL Špijun je još jednu policijsku prijavu, punu podmetanja, napravio protiv mene iz navike, jer Žbir je kao Floberov doktor Kanive: „Čitav svijet bi mogao da propadne do posljenjeg čovjeka prije nego što bi se on odrekao ma i najmanje svoje navike“. No pošto ne mislim živ u ruke Britvinoj tajnoj policiji, prijava je žalosno promašena: nemam namjeru da svojim prisustvom više uznemiravam zamlju „Monigrena“, ni da tekstovima za novine narušavam idilu u Arkadiji koju je stvorio i Slobin šegrt pljačkaš iz Katunske nahije. Stoga navodim tek jednu stvar koja oštro obasjava lice piperskog nitkova čije laži s božanskom lakoćom prelaze preko poznatih ?injenica: Žbir pominje „Istočnu Hercegovinu, po kojoj je 1991. godine i do juna 1992. hodočastio i srpstvo ujedinjavao i Marko Vešovi?“! Lekina biza brka me sa Slobinom bizom koja je kao ujedinitelj srpstva krstarila ne samo isto?nom Hercegovinom ve? i Bosnom.

Na predizbornom skupu SDS-a u Bijeljini, na trgu gdje je pored Karadžića sjedio i predsjednik sestrinske Narodne stranke, okupljena masa se znoji i čeka novog govornika. Na binu izlazi Kilibarda i, pokazujući prstom ka džamiji, pedesetak metara dalekoj od bine, dere se u mikrofon: „Braćo Srbi, treba pod hitno neutralisati onu raketu. U našoj državi nema mjesta za ovakve objekte“. Masa skandira urlajući od oduševljenja, Nošo se smješka. Svjedok: sarajevski advokat Duško Tomić, Srbin iz Bijeljine. Noka je pred rat javno Srbima predlagao ono što će se u ratu desiti bar 900 puta: lansiranje islamskih “raketa“ u nebesa.

Žbir je zaboravio i šta je Kilibarda radio u CG. Na podgoričkoj skupštini 1992. proglašen je nevažećim potpis koji je Bulatović u Hagu stavio na Karingtonov predlog o mirnom razdruživanju jugoslovenskih republika. Podgorička skupština, koja je tom odlukom dala legitimitet Slobinim osvajačkim pohodima na „secesionističke“ republike Hrvatsku i BiH, sazvana je na Kilibardinu inicijativu. Za tu sjednicu Noka je spljevao pljesmu pod naslovom Stara priča iz koje pamtim odlomak:

Te antiratnjake što se prave mudri –

Udri!

O razilasku mirnome ko vazi –

Gazi!

Ko Slobodanovoj protivi se volji –

Kolji!

Ko u pradjedovskoj ne ostade vjeri –

Deri!

A kad je Velika Srbija preselila na ahiret, Noka je zavrljačio kokardu u trnje i položio za „izuzetno poštenog čovjeka“. Žbir kaže da sam Nošove poslove i zadatke radio do juna 1992. jer je zaboravio da je 6. aprila počela opsada Sarajeva: i takve stvari kadar je da izniti, a da mu se oko ne namrdi, Minhauzen iz Seoca u čijoj pjesmi se u proljeće čuju zvuci gusala koji su za zimi bili zaleđeni. Ne sjeća se ni da je u Dukljanskom epistolariju rekao: „Marko Vešović, od samog početka rata, jedna od najsvjetlijih ljudskih sudbina u današnjem Sarajevu“. Ali je utješno što se ova režimska batina lijepo nosi, jer zna da je Sanču, kad je postao gubernator ostrva, Don Kihot u pismu rekao: „Lepo se odevaj, jer okićena batina nije više batina“.

Marko Vešović

(Odlomak iz knjige „Špijun iz Pipera“)