Iskustvo u liječenju

Tokom godina dok sam obavljala praksu ljekara (terapeuta, iscjelitelja), imala sam zadovoljstvo da radim sa mnogo divnih ljudi. Evo, navešću nekolicinu njih i njihove priče koje dan u životu terapeuta čine ispunjenim. Moj prvi pacijent jednog oktobarskog dana 1984. bile je žena u kasnim dvadesetim po imenu Dženi. Dženi je živahna učiteljica, visine od oko 165 santimetara, krupnih plavih očiju i tamne kose. Prijatelji je znaju kao „svjetloljubičastu damu“ zato što voli tu boju i stalno je nosi. Dženi honorarno radi i kao cvjećarka i pravi predivne cvjetne aranžmane za vjenčanja i druge vrste proslavi. U to vrijeme, bila je već nekoliko godina udata za uspješnog muškarca koji se bavi reklamom. Nekoliko mjeseci ranije, Dženi je imala pobačaj i nije mogla ponovo da zatrudni. Kada se obratila svom ljekaru želeći da sazna zašto ne može da ostane u drugom stanju, saopštili su joj loše vijesti. Posijle više testova i konsultacija sa nekoliko drugih doktora, opšte mišljenje je bilo da, što je moguće prije treba da joj hirurški odstrane matericu. U materici, na mjestu đe je počela da se u trudnoći razvija placenta, nalazile su se patološke ćelije. Dženi je bila uplašena i van sebe od izbezumljenosti. Ona i njen muž su čekali da se prvo materijalno srede pa da mogu da misle na proširenje porodice. Sada, kako se činilo, za to nije bilo šanse. Kada je Dženi prvi put došla kod mene, u avgustu te godine, nije mi rekla ništa od te ljekarske priče. Samo je kazala. „Potrebna mi je vaša pomoć. Recite mi šta vidite u mom tijelu. Moram da donesem jednu važnu odluku.“ Na prvoj terapeutskoj seansi, ispitala sam u tančine njeno energetsko polje, ili auru,koristeći se mojim „Visokim Osjećajem Percepcije“ (VOP). U materici, na donjoj lijevoj strani, „vidjela“ sam neke patološke ćelije. U isto crijeme vidjela sam okolnosti oko pobačaja. Patološke ćelije nalazile su se tamo đe je bila pričvršćena placenta. Takođe sam „čula“ riječi kojima je objašnjeno Dženino stanje i kazano šta treba u vezi sa time činiti. To što sam čula bilo je da je Dženi potrebno da uzme mjesec dana slobodno, da ode na obalu, uzima posebne vitamine, drži specijalnu dijetu i svakodnevno meditira, provodeći najmanje dva sata dnevno sama. Zatim, poslije mjesec dana samo-liječenja, treba da se vrati u normalni medicinski svijet i ponovo se podvrgne testovima. Rečeno mi je da je terapija potpuna i da nije potrebno da se Dženi vraća. Tokom terapije primila sam informaciju o njenom psihološkom ponašanju i tome kako se ono održava na njenu nesposobnost da samu sebe izliječi. Dženi je sebe okrivljavala za pobačaj. Rezultat toga je bio produženi stres koji je ona nametnula sebi i koji je njeno tijelo spriječavalo da se oporavi od pobačaja. Rečeno mi je (a to je težak dio za mene) da Dženi ne treba da ide do ljekara najmanje mjesec dana jer različite dijagnoze i pritisci da operiše i izvadi matericu u mnogome pridonose stresu. Srce joj se cijepalo zato što je toliko željela dijete. Kada je izašla iz moje kancelarije nekako joj je laknulo i rekla da će razmisliti o svemu što se desilo u toku terapeutske seanse. U oktobru, kada je Dženi došla ponovo, prvo što je uradila bilo je da me čvrsto zagrli i pokloni mi toplu pjesmu koju je, u znak zahvalnosti, napisala. Njeni medicinski testovi bili su normalni. Avgust je provela na Fajer Ajlendu, brinući se o djeci prijatelja. Držala se propisane dijete, uzimala svoje vitamine i dobar dio vremena provodila sama, sprovodeći auto-terapiju. Donijela je odluku da sačeka još nekoliko mjeseci a onda da ponovo pokuša da ostane u drugom stanju. Poslije godinu dana, čula sam da je Dženi rodila zdravog dječaka. Moj drugi pacijent tog oktobarskog dana bio je Hauard. Hauard je otac Meri koju sam liječila terapijom izvjesno vrijeme prije toga. Meri je imala treću grupu Papanikolau nalaza (predkancerozno stanje) koja je nestala poslije nešto oko šest seansi. Od tada, evo već nekoliko godina Papanikolau nalaz je normalan. Meri koja je i sama bolničarka osnovala je i rukovodi organizacijom koja na modernim osnovama obučava bolničarke i omogućava im da se zaposle u bolnicama u Filadelfiji. Hauard je dolazio na terapiji nekoliko mjeseci. Bio je fizički radnik i otišao je u penziju. Divna je osoba za terapeutski rad. Kada je prvi put došao kod mene bio je siv i imao je stalne bolove u predjelu srca. Bilo mu je teško da pređe preko sobe a da se ne umori. Poslije prve seanse zarumenio se i bolovi su nestali. Poslije dva mjeseca, sa jednom terapeutskom seansom nedjeljno, mogao je ponovo da igra. Meri i ja smo radile zajedno, kombinujući terapiju rukama i ljekovito bilje koje su prepisivali u Institutu za prirodnu medicinu kako bi mu očistile arterije. Tog dana, kada je došao kod mene, nastavila sam da uravnotežujem i jačam njegovo polje. I prema nalazu njegovog ljekara i prema riječima prijatelja, poboljšanje njegovog zdravlja bilo je očevidno. Još jedan pacijent koji me je posjetio tog dana bio je Ed. Kod mene je došao prvi put zato što je imao problema sa pokretljivošću. Zglobovi na rukama postajali su mu sve slabiji i slabiji. Takođe je osjećao bolove pri orgazmu u toku polnog odnosa. Već duže vrijeme osjećao je slabost u leđima a sada je ta slabost progradirala do te mjere da u rukama nije mogao da nosi gotovo ništa, čak ni nekoliko sudova. Na prvoj terapeutskoj seasni kod mene, „vidjela“ sam iz njegovog auričnog polja da mu je coccyx (repak) bio povrijeđen kada je imao oko 12 godina. U to doba je imao velikih poteškoća sa seksualnim osjećajima koji su propupjeli u pubertetu. Nezgoda je sve to umanjila i njemu je bilo lakše. Edijev coccyx pomjeren je u lijevo i nije mogao da se vrati u normalnu poziciju iz koje bi učestvovao u omogućavanju protoka cerebralne kičmene tečnosti njenim prirodnim putem. To je prouzrokovalo veliki disbalans i slabljenje njegovog cijelog energetskog sistema. Sljedeći korak degenerativnog procesa bio je slabljenje donjeg dijela leđa, zatim srednjeg i, konačno, gornjeg dijela kičme. Svaki put kada bi gubio snagu zbog sve slabijeg energetskog protoka u jednom dijelu tijela, u Ediju je drugi dio organizma pokušavao da kompenzira tu slabost. U zglobovima ruku stvorena je prevelika tenzija i , na kraju, i oni su podlegli i postali i sami slabi. Tom cijelom procesu trebale su godine i godine. Ed i ja smo prošli kroz uspješni terapeutski proces koji je trajao nekoliko mjeseci. Prvo smo radili na protoku energije koji je trebalo da pomjeriu coccyx, poveže ga ponovo a onda da poveća, kroz to, svoju ravnotežu u cijelom sistemu. Malo po malo, sva Edijeva snaga se povratila. To poslije podne, jedini simptom koji je ostao bio j mala slabost u njegovom lijevom zglobu. Ali, prije nego što sam krenula da to riješim, ponovo sam uravnotežila i ojačala cijelo Edijevo energetsko polje. Potom sam dodatno vrijeme posvetila terapeutskoj energiji koja je tekla prema Edijevom zglobu. Posljednji pacijent koji je došao do mene tog dana bila je Mjuriel, umjetnica koja je bila supruga dobro poznatog hirurga. Ovo je bila njena treća seansa. Tri nedjelje ranije, pojavila se u mojoj kancelariji sa jako uvećanom štitnom žlijezdom. Na prvoj seansi, ponovo sam iskoristila moj Visoki Osjećaj Percepcije (VOP) da bih dobila informacije o zdrastvenom stanju Mjuriel. Mogla sam da vidim da štitna žlijezda nije bila uvećana zbog kancera i da će moći da se smanji tokom dvije seanse, uz paralelno uzimanje ljekova koje su joj njeni doktori prepisivali. Vidjela sam da nije potrebna nikakva hirurška intervencija. Mjuriel mi je potvrdila da je bila već kod nekoliko ljekara koji su joj dali ljekove za smanjenje štitne žlijezde. Oni su joj rekli da će ti ljekovi da utiču na to jednim dijelom, ali da je ipak potrebno da se operiše i da postoji mogućnost da je riječ o kanceru. Operacija je bila zakazana za nedjelju poslije naše druge terapeutske seanse. Između prve i druge seanse dala sam jednu nedjelju dana „odmora“. Kada je otišla kod doktora, nije bilo potrebe da operacija bude izvršena; ljekari su bili iznenađeni. Vratila se tog dana da se uvjeri da li je potpuno zdrava. Bila je. Kako se odigravaju ovi, na izgled čudesni, događaji? Šta ja to činim da bih pomogla tim ljudima? Proces kojim se koristim ja zovem primicanjem-odmicanjem ruku, terapijom vjerom odnosno, duhovnom terapijom. To ni najmanje nije misteriozni proces već vrlo jasan, iako mnogo puta veoma komplikovan. To je procedura koja podrazumijeva uravnoteženje energetskog polja, koje ja zovem Ljudsko Energetsko Polje (LjEP) i koje postoji oko svakoga od nas. Svi mi imamo svoje energetsko polje ili auru koja nas okružuje i prožima se sa fizičkim tijelom. To energetsko polje usko je povezano sa zdravljem. Visoki Osjećaj Percepcije (VOP) jeste način na koji se, van granica ljudskih čula, mogu uočiti stvari. Njime neko može da vidi, čuje, omiriše, okusi i dotiče sve što normalno ne može biti opaženo. Visoki osjećaj percepcije je tip ‘viđenja’ kojim možete uočiti sliku u mislima, ne koristeći se svojim normalnim čulom vida. To nije mašta. To je nešto što se ponekad opisuje kao vidovitost. VOP otkriva dinamički svijet struje koja djeluje uzajamno sa životom kroz energetsko polje oko i kroz sve stvari. Najveći dio mog života ja sam u sprezi sa živim morem energije u kojoj egzistiramo. Kroz tu spregu otkrila sam da nas ta energija podržava, hrani, daje nam život, jedan drugog osjećamo njom; od nje smo stvoreni; ona se stvara iz nas.