Hamlet Boža Koprivice
Bila je premijera Šekspirovog Hamleta, u Crnogorskom narodnom pozorištu, 4-og juna, tekuće godine. Adaptaciju, odnosno komaćenje teksta velikog dramskog pisca, obavio je Božo Koprivica i upisao se u knjigu nesavjesnih, postmodernih dramaturga. Kakav je njegov Hamlet, crnogorski Hamlet ovoga doba? Mladić koji je u posjedu privatnog ludila. On ne primjećuje spoljnjopolitičku situaciju, ratnu groznicu, paranoju, paranoidnost, ludilo cijele države – prostor visokog kriminala koji se ljudima predstavlja kao ideološki problem.
Ko je Šekspirov Hamlet? Na početku drame vidimo idelan renesansni lik: obrazovan, plemenit, vispren, uzornog vladanja, lijepe spoljašnjosti, mlad. Pojavom Duha danskog kralja, njegovog oca, ruši se renesansna harmonija Hamletovog lika. Očev duh traži od sina Hamleta da kazni ubicu – brata Klaudija, koji je oteo njegov prijesto i oženio se njegovom suprugom Gertrudom, Hamletovom majkom.
Mladi, plemeniti Hamlet, osjetljiv na nepravdu, razočaran u majku, obećava Duhu brzu osvetu, ali, odgađa njeno izvršenje: glumi ludilo, priprema predstavu Gonzagino ubistvo, takozvanu Mišolovku, kojom se želi uvjeriti u kraljevu krivicu. Dramski sukobi: Hamlet – Klaudije, Hamlet – majka, Hamlet – svijet, unutrašnji Hamletov sukob – kako se boriti protiv Zla, u adaptaciji Boža Koprivice žalosno su neuvjerljivi.
Kako su siroti glumci ove predstave ulazili u likove i zašto su vikali i pravili suvišne i često smiješne scenske pokrete? Je li to ideja Ane Vukotić, organizatorke ove predstave ili su glumačka rješenja, ne znam pouzdano. Ono što znam sigurno: to što se viđelo na pozornici bilo je u potpunoj suprotnosti s čuvenim Šekspirovim govorom glumcima, koji izgovara Hamlet, u trećem činu.
Citiram početak govora glumcima Šekspirovog Hamleta: „Taj govor da mi govorite onako, molim vas, kako ste ga čuli od mene, da klizi sa jezika; jer ako biste ga uzvikivali, kao što to čine neki vaši glumci, to bi mi bilo isto tako drago kao kad bi moje stihove govorio kakav varoški birov. A nemojte ni preveć testerisati vazduh rukama, ovako; već upotrebljavajte sve na plemeniti način….“ Ponavljam, u predstavi koju smo gledali u CNP-u sve je obrnuto.
Ono što najviše zabrinjava je konfuzija Božovog trećeg čina. Nema predstave u predstavi, čuvene Mišolovke. Gonzago se zove vojvoda – kralj, žena mu je Baptista a sinovac Lucijan. Komad slika neko ubistvo u Beču. Hamlet igra reditelja, tumača predstave koji objašnjava publici u predstavi (njegov stric, majka, Ofelija, Polonije, prijatelj Horacio, dvorjani) da Lucijan truje Gonzaga i pridobija ljubav Baptiste. U adaptaciji Boža Koprivice, kao da se radi o maloumnoj, neznavenoj, crnogorskoj publici, odlomak govora glumcima je snimljen i ide preko zvučnika, (kao da su gledaoci CNP-a glumci!?) a Hamlet govori stricu Klaudiju ono što Šekspirov Hamlet(reditelj) govori liku Lucijana. Bruka!
Niđe Hamletovih glumaca sa i bez svirala, njegove predstave u predstavi. Zato je Otaševiću bilo veoma teško da odigra Hamleta kome će gledaoci da vjeruju. Ono što Božov Hamlet priča nema veze sa radnjom na sceni. Verbalizam, priča radi priče. Je li to tvorac adaptacije htio da kaže ili je tako ispalo, slučajno? Pa umjesto mačevanja Hamleta i Laerta imamo skakanje iz mjesta bez mozga! Kako je nemotivisano Hamletovo ćeranje Gildensterna da svira na oboi! A niđe glumaca iz Hamletove predstave!!
Ne znam da li su glumci CNP-a ili organizatorka ove predstave skraćivali Božovu adaptaciju Hamleta te se potkrao tako veliki broj konfuznih i nedorečenih rješenja. Ne znamo ni za jednog junaka koji u komadu umire. Nemamo ni uvid u razgovor Hamleta sa svojom majkom.
Na kraju, ovaj komad je pokazao toliko elementarno neznanje svih učesnika u ovom projektu tako da ne zaslužuje nikakvu detaljniju analizu. Isto tako kolumna Balše Brkovića kojom je on poletio da nahvali ovaj smušeni komad dobro govori o položaju kritike u takozvanim intelektualnim krugovima koji se mahom sastoje međusobnog laskanja i povlađivanja.
Bosiljka Kankaraš
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=7275
Objavio