Don Niko Luković – Ana Marija Marović

POBOŽNA SPISATELJICA I PJESNIKINJA

Koliko je Ana Marović, živeći još u svijetu i u mladoj dobi, postigla u askezi i mističnoj filozofiji, najbolji su dokaz njeni pobožni spisi, koji u autoru otkrivaju već zrelu i iskusnu učiteljicu duhovnog života i izgrađenu spisateljicu. Počela je da piše i slika u dobi od 20 godina. To su bile godine, kada joj je ideal duhovne ljepote raspaljivao mladu dušu. Ako je pisala u prozi uzimala je za predmet samo duhovne probleme. Ako je sastavljala stihove, nikada nije obrađivala kakav lakoumni ili sentimentalni predmet. Kada je uzimala u ruke kist, slikala je samo svete motive, za koje je mogla da nađe inspiraciju u ogromnom bogatstvu remek-djela slikarstva, koja su rasijana po mletačkim crkvama, muzejima i palatama.[22]

Proza i stihovi Ane Marović bili su plod dubokog razmišljanja i stoga odišu mirisom čiste spiritualnosti. Prvi kojega su živo zainteresovali, bio je spomenuti mletački patrijarh, kardinal Jakob Monico. Ovaj Božji čovjek, jak, učen i prosvijetljen, bio je od Providnosti određen da nadzire i ravna književnim radom Ane Marović, da on bude koristan dušama. Kada je pročitao njene prve rukopise, ostao je, kako sam piše, iznenađen njenim znanjem i pobožnošću, pa je skromnu spisateljicu nagovorio, da ih objavi u štampi.

Njene publikacije i slike prvi je zapazio, van granica Italije, njen savremenik profesor Augustin Grubišić iz Šibenika u 15-om broju zadarskog lista ‘’La Dalmazia’’ 1846. g. koji kaže: ,,Ana Marović je jedan od najvećih dika naše otadžbine’’, pa nastavlja, ,,da nije više mogao da podnosi, da joj domovina i na dalje ne zna, kako dragocjeni biser ima u njoj.’’ Dr Šime Ljubić, akademik, piše o njoj: ,,Već u prvim godinama posvetila je nebu svoj um i svoj kist: sve su njene knjige asketske, njene su slike religiozne’’.[23] A Ivan Kukuljević-Sakcinski pisao je o njoj (kao slikarici) u ,,Slovniku umjetnikah jugoslovenskih’’, Zagreb, 1859.

I ona je kao fra Angelico da Fiesole, slikala razmišljajući o vječnim istinama. Prikazivala je Madone idealne ljepote kao Carlo Dolci i Giovanni Batt. Salvi, nazvan Sassoferrato (XVII v.), a kao sv. Tereza od Avile, sastavljajući svoje knjige, usavršavala se u mističnoj teologiji i u duhovnom životu. Jednom prilikom je upitao kardinal Monico, da li voli književnost. Ona mu je odgovorila, da joj se književnost dopada, ali da najviše uživa razmišljajući o Raspetom Spasitelju.[24] Skromna se djevojka potpisivala psudonimom ‘’Filotea’’. Njoj nije bilo do književne slave, nego da svojim spisima duhovno koristi bližnjemu, osobito ženskoj omladini. Prihod od štampanih knjiga upotrebljavala je da ublaži ljudsku bijedu.

Djela joj se odlikuju elegancijom stila, dubinom misli i duhom pobožnosti (spiritus unctionis), tako da su se čitala sa uživanjem i na duhovnu korist, a i danas se rado čitaju kao uzorci zdrave mistike. Ponovna izdanja na italijanskom jeziku, dokazom su trajne vrijednosti knjiga Ane Marović. Dovoljan je za to autoritet kardinala Monico, koji u jednom od mnogobrojnih pisama, koje je književnici upravio, kaže: ,,Bramerei io stesso d’esprimere i miei sentimenti con quella unzione e con quella cristiana filosofia che spirano dai vostri scritti’’. (,,Ja bih samo želio da mogu izražavati svoja osjećanja ovakvim duhom pobožnosti i kršćanske filozofije, kakvim odišu vaši spisi’’). A nekom svom prijatelju o njoj piše: ,,Ella è di tali doti fregiata, che io non vidi in alcun altro un unione felice di tanti lumi e di tante virtù’’. (,,Ona je urešena takvim darovima, da ja nijesam još doživio u jednoj osobi toliki sklad znanja i kreposti’’). U jednom pismu je nazivlje ,,rijetkim stvorom’’. On je u djelima naše Dobrojke nalazio toliko duhovne hrane, da je i na smrti zaželio, da mu čitaju odlomke iz njenih knjiga i njenih pobožnih pjesama.

Glavna su joj djela u prozi: ,,Il messe di Luglio’’ (Mjesec juli). Tu govori o predragocjenjenoj Krvi Isusovoj; ,,Conversazioni sulla vita di S. Dorotea’’ (Razgovori o životu sv. Doroteje), za one koji se posvećuju predavanju vjeronauka djeci. U tri sveska su sakupljene ,,Letere morali’’ (Moralna pisma), upravljena raznim osobama o pobožnim predmetima, pisana jednostavno, trezveno i praktično. Osobito praktičnog karaktera su ,,Considerazioni cristiane sul vestito femminile’’ (Misli o ženskom odijevanju) i ,, Regole per le giovani sul vivere cristiano’’ (Pravila za djevojke o kršćanskom življenju) i ,,Avvertimenti e preghiere per ben confessarsi e comunicarsi’’ (Opomene i molitve za dobru ispovijed i Pričest); ,,Riflessioni sull’amor di Dio’’ (Misli o ljubavi prema Bogu) i ,,Sulla vera devozione’’ (O pravoj pobožnosti) jači su radovi, u kojima Ana Marović otkriva svoje najbolje sposobnosti misaone spisateljice. ,,Memorie’’ (Uspomene), koje nije u štampi objavila, napisane iz posluha, otkrivaju intimni život velike duše. Osim toga napisala je nekoliko krasnih molitvenika. U rukopisu je ostavila ,,La vita di Gesù Cristo’’ (Život Isusa Hrista) i još nekoliko sastavaka duhovnog sadržaja. Treba istaknuti, da je u svim ovim djelima originalna i nigdje se ne ponavlja.

Osobito su cijenjene njene pjesme (,,Versi’’), kojima je napisao predgovor sam Kardinal Monico. Pjesme su najvažnije književno djelo Ane Marović, djelo trajne vrijednosti. Visoki polet izvorne misli, gladak stil i krasna dikcija odlike su tih pjesama. To su soneti, koji obrađuju duhovne predmete i misli Svetoga Pisma. Osvježuju dušu i uzdižu je u nadzemaljske sfere. Dišu duhom djela ,,De Imitatione Christi’’. Italijanska kritika onoga vremena najpovoljnije se izrazila o tim pjesmama. Književnici i kritičari Paravicini i Ignazio Cantù u reviji ,,Rivista Euganea’’ iz 1843. g. biranim riječima su ocijenili te umotvore naše zemljakinje. Rijedak je slučaj da jedna ovako duboko asketska duša pridržaje u pisanju umjetničku formu. Štampala je dvanaest knjiga, što proze što pjesama. Izabrao sam za primjer samo ovaj sonet, u originalu i prevodu, jer se u njemu nalazi sadržaj života Ane Marović.

,,Vivo iam non ego, vivit vero

in me Christus’’ – živim, ali ne ja,

u meni živi Hrist’’ (Galat. II, 26).

Io vivo sì, ma non sono io che vivo,

Vive in me Cristo: me lo dice il core,

Arso e consunto, da quel dolce amore,

Di cui spesso ragiono, e canto e scrivo.

Cristo in me vive: e sol per lui giulivo

Il cor balzami in petto a tutte l’ore;

Ne più moto egli avria, senso o calore,

Se un instante di Lui restasse privo.

Come in suo trono in esso ei siede, e regge

Tutti gli atti, gli affetti, e i pensieri miei

E dolcemente da lor norma e legge.

Io, dicendo mi va, son la tua vita,

Tu in me respiri, in me ti movi, e sei,

E in te son io, finchè a me resti unita.

,,Vivo iam non ego, vivit vero

in me Christus’’ (Galat. II 20)

Da, ja doista živim, pa ipak ja ne živim,

Jer Krist mi prožima biće: to srce kazuje meni

Od slatke, božanske ljubavi – u vatri shrvanoj ženi,

O čemu razmišljam često, čemu se u u pjesmi divim,

Krist to živi u meni: a srce, za njim žedno,

Radošću ispunja grudi svakog mog životnog časa;

Ono bi postalo tromo, lišeno milja, glasa,

Kad bi i za trenutak, bez njega ostalo bijedno.

Kao na vlastitom tronu, u srce sijeda i vlada

Mislima, djelima mojim i osjećajima svim,

I slatke zakone pruža iz stolnog, nutarnjeg grada.

Kaže mi: Ja sam ti život, disanje, pokret i zrak,

I uvijek ostajem s tobom: ali pod uslovom tim

Da i ti sva si moja. To nam: jedinstva je znak.[25]

_____________________________________________

[22] Aurelio Signora: Anna Maria Marović, Milano, 1952., str. 17

[23] Simeone Ljubić: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Vienna 1865., str. 197

[24] Aurelio Signora: op. cit. p. 37

[25] Preveo Miloš Milošević.

Naredna strana

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=9130

Objavio Urednik dana sij 10 2022. u kategoriji Lik i djelo. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst