Crnogorski paradoks

Po svemu sudeći živimo u zanimljivom društvu.

Angels and Demons and ambigram and mc escher

F.M. Dostojevski je još davno, 1876. , u Piščevom dnevniku nazvao jedno poglavlje  Moj paradoks, opisujući zapravo paradoks ruskog društva. Riječ je o jednoj veoma zanimljivoj, ali, nažalost, nezgrapno formulisanoj teoriji. Dostojevski je gledao na svijet očima svojeg naroda i njegovo literarno ostvarenje je kao prozor kroz koji ruski čovjek gleda u Evropu. Sve nacije imaju proces formiranja, i svaku naciju obilježavaju veliki umovi koji u srcu nose bit naroda svog.

Javlja se problem: ljudi ne poštuju svoje vrijednosti usljed velike zaostalosti institucija i naroda u smislu pismenosti i obrazovanosti, koja je nužna kad se jedna kultura naglo razvija. Pomaljala se ideja socijalizma, uništenja svega i građenja novog sistema vrijednosti – a u očima Evropljana Rusi i nisu ništa drugo bili do anarhisti, što znači da nisu promijenili svoju sliku već su je potvrdili samo. Odnosno, radikalnim kritičkim stavom jednog odmogli su sebi u ostvarenju svog cilja.

Slično je i kod nas, svako, od profesora fakulteta pa do običnog taksiste, je svjestan u kojem rasulu živimo a niko se ne bori. Ljudi su zaboravili šta je borba kojom se prsi crnogorski čovjek, ljudi ne znaju šta je sloboda već nude ruke da budu zavezane kako ne bi mislili ni o čemu, a kako jedna nesreća nije  dovoljna, namnožili su se profiteri – kritičari. Jeste li ikada zapazili koliko kritičara u Crnoj Gori postoji? Vjerovatno samo u našem društvu može biti toliko kritičara i „pobornika progresa“ koji su tako dobro naučili lekcije  mlaćenja prazne slame a tako malo učinili za  promjene. U suštini, njih zanima samo kako da prežive ta nekolika sata svijesti koji se periodičnu prekidaju dok konačno ne utonu u ništavilo, kako ni u šta ne vjeruju – jer šta je Tamo niko živ ne smije znati.

Njihov život je njihov obrok i njihov miran san dok gladnih i siromašnih, u bilo kom značenju te riječi, svuda ima koji ni privirili nisu ni u „opštu javnosti“. Piscima su dosadni a kolumnisti i ne znaju za njih. Njihova zastalost je ostala njihova briga, dok se njihova braća po neznanju i primitivizmu promovišu u umjetničkim ostvarenjima i kolumnama i trude se da nadiđu narodni duh, a u očima svijeta, kojem jure, ostaćemo svi mali taman toliko mali kao i ti ljudi koji odlaze da nas predstavljaju tamo. Bolesni karakter crnogorske „Kritičke svijesti“ je što njoj odgovara bolesno stanje, kao što se da primijetiti kad se dublje zaviri u tekst kritičara. Uvijek se postavlja pitanje: šta bi ti ljudi radili da problema nema? O čemu bi pisali? Đe bi našli novo nezadovoljstvo, jer oni ne nude nikakva odgovora u svojim tekstovima već pitanja dovode do besmisla kako bi zaključili da ništa na valja. Pa kako će išta i valjati kad ni u čemu ne nalazimo vrijednosti? Sjedimo i gledamo kako nas krade neko – žalimo se što nas pokrao neko, kako se i desilo novinarima „Vijesti“prije nekog vremena.

Slika koja se može vidjeti je crtež M. C. Eschera i zove se „Anđeli i demoni“. Pokušajte da primijenite njenu simboliku na ovo pitanje koje sam otvorio, ne povlači li svako naše zauzimanje za vrijednosti i njihovo naličje? Zar svaki „anđeo“, ako ga smijemo tako nazvati, vuče za sobom i demona. I sad je pitanje, šta će biti ako razrušimo tu sliku i ostanu samo anđeli i samo demoni – kako ćemo prepoznavati šta je dobro a šta loše? Kritičari grebu po površini umjesto da svijest o dobrom i lošem razvijaju, jer im je više stalo do toga da oni kažu nešto nego da nešto bude važno kazano. Zaboravljena je misao da je važnije da nešto bude promijenjeno nego činjenica ko će to da promijeni, pa se svi utrkuju i smeta jedan drugom a niko ne zna ni šta treba uraditi.

Uopšte uzev važnija je razmjena mišljenja od kritikovanja, a kritika je najvažnija kao samokritika i poziv ljudi na promjenu.

Objavio sam tekst prije mjesec dana koji doveo do tako burnih reakcija da sam srećan što koristim pseudonim. Problem je nastao jer, navodno, nijesam prepoznao umjetnost i nemam pojma o životu – bio nazivan „kritičarem umjetnosti“, palanačkim čovjekom itd. itd. Ne osvrćem se ni na jednu uvredu osim na „kritičar umjetnosti“ – jer tvrdim da nijesam kritičar. Ovo što govorim pogađa ljude čiji je jedini poziv kritika i postavljanje starih  i svima poznatih pitanja i parola. Ti ljudi se ponekad i bave „umjetnošću“, kako nazivaju svoje nekreativne tvorevine. Ovo svoje ne shvatam kao kritiku već kao pogled na stvarnost i stav prema životu.

Ponavljam, nijesam kritičar.

 

Omangi Đuta

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2781

Objavio dana avg 27 2014. u kategoriji Komentar. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV