Božanstva Veda

Arijevci koji su upali u Indiju prije mnogo vjekova bili su rođaci Iranaca/Persijanaca. U najstarijoj indijskoj književnosti mogu se naći božanstva još iz vremena kad su preci Indijaca i Persijanaca bili jedan narod: Jama, bog mrtvih istovjetan je sa persijskim Jimom, a Mitra je parnjak persijskog Mithre ali putevi su se razdvojili i narod Indije je, uprkos tome što je osvajan i pokoravan, razvio sopstvenu kulturu i književnost koja se razvijala u relativnoj izolaciji u periodu od trista i više godina.

Mitologija Indije je, ustvari, drevna religija Indije. Najstariji indijski religijski spisi su Vede ili Knjige znanja, napisane između dvije hiljadite i hiljadite godine prije nove ere. Jedna od tih knjiga, Rigveda ili Veda stihova, posebno je bogata pričama o bogovima. Bogovi u Rigvedi su najvećim dijelom oličenja prirodnih sila, mada postoji i shvatanje da su bogovi oličenje moralnih i etičkih principa.

Nekoliko stotina godina poslije takozvanog doba Veda napisane su Bramane i Upanišade. To su filosofska djela u kojima su stari bogovi prilično izmijenjeni i pretvoreni u bogovi koji predstavljaju razne vidove veze između spoljnjeg svijeta i unutrašnjeg bića čovjekovog. Na osnovu tih spisa i vjerovanja oblikovan je kroz vjekove i nastala je religija poznata kao Hinduizam – vodeća religija današnje Indije.

Dva velika Indijska epa Mahabharata i Ramajana napisana su između dvije stote godine stare ere i dvije stote godine nove ere. U ta dva spjeva zapisane su priče i legende o starim indijskim herojima. Iz istog perioda potiče jedno od najvećih dramskih djela Indije – Sakuntala koje je napisao pjesnik Kalidasa. 

Mitove i legende Indije, najživlji su i najkonkretniji događaji iz bogate mitologije koja obično naginje složenosti, nejasnosti, retorici i paradoksu čije su osobine sanjivost, sporost i nekontrolisano korišćenje opisa i moralnih pridika, kao i umetanje nebitnih dešavanja.

Božanstva Veda

Pjesnici koji su sastavili Rigvedu smatrali su da vasiona ima tri oblasti – nebo, vazduh i zemlju. Za nebo se mislilo da je kuća svjetlosti, carstvo sunca je zvijezda i istinsko boravište bogova. Nebo je božanski otac – Dijus pitar. Srednja oblast sadrži munje, kišu i vjetar. Zbog vode ova oblast se često naziva i more a oblaci koji donose grmljavinu nazivani su kravama koje muču, a njihova kiša – mlijekom koje hrani zemlju. Iako su boravili u najvišoj oblasti bogovi nijesu prezirali treću oblast – zemlju. U stvari, dvojica najboljih bogova – Agni (vatra) i Soma (sveto opojno piće) provodili su većinu svojeg vremena kod ljudi. Veoma značajno mada ne i živopisno božanstvo neba, bio je Varuna, branilac rite ili poretka, fizičkog i moralnog. Vjerovalo se na božanstvo Varuna vidi sve stvari, daleke i bliže, i zna da li u čovjeku boravi istina ili laž. Mrzio je i kažnjaval laž. Ali, kad su se ljudi kajali, brzo je praštao i oslobađao ih okova grijeha. U periodu poslije Veda sve veće interesovanje za Pradžapti, boga tvorca, potisnulo je Varunu iz najvećeg dijela njegovog prvobitnog carstva i najzad je postao samo bog mora.

Postojalo je najmanje pet sunčevih božanstava. Mitra je bio sunce kao prijatel. Surija je bio sȃmo sunce oko bogova a bio je jedan oblik Agnija, Vozio se po nebu kolima koje je vuklo sedam konja i rašćerivao je bolest i strašne snove. Savitri je onaj koji podstiče i bodri. Bio je  žutokosi i zlatnoruki bog koji je davao besmrtnost ostalim bogovima i određivao dužinu života ljudi. Kao zalazeće sunce vodio je duše mrtvih u boravište pravednika. Pušan je onaj što donosi napredak, takođe vodi mrtve, ali on se više bavi zemljskim poslovima, što jasno pokazuje činjenica da njegova kola vuku koze. On čuva puteve i štiti stoku, vodi je pomažući se motkom. Višnu bio je poznat zbog svoja tri velika koraka na zemlji, na vazduhu i na nebu – ili možda od horizonta na istoku ka zenitu, od zenita ka zapadu, a onda nekim nepoznatim putem opet na istok. U vrijeme Veda bio je daleko od toga da postane najčuvenije sunčevo božanstvo ali njegov karakter boga koji pomaže čovječanstvu mnogo se promijenio i bilo mu je suđeno da postane jedan od dva najveća božanstva savremenog hinduizma.

Ona koja je svaki dan budila sva živa bića bila je Uša, blistava, izdašna boginja zore. Ona se ogrtala šarenim ogrtačem kao igračica, otvarala nebeske kapije i vozila se u sjajnim kolima koja su vukli ružičasti konji ili bivoli. Ponekad su je nazivali ženom Surije a nekad ženom Agnija, zato što je žrtvena vatra paljena u trenutka kad se ona pojavljivala. Braća su joj bila Asvini, blizanci, bogovi polusvjetlosti, možda jutarnja i večernja zvijezda. Bili su čuveni vozači, na jarmu njihovih kola rodila se Uša, bili su prijatelji ljudi kojima su vraćali vid i mladost, izbavljali ih iz brodoloma i ostalih opasnosti i nevolja. Njihovo ime znači “dvojica konjanika” i teško je pomisliti da oni i čuveni grčki konjanici Kastor i Polideuk ne vode zajedno porijeklo od indoevropskog perioda.

Ratri, besmtrna i veličanstvena boginja noći nije bila vladarka mraka, nego istinska sestra Uše i Asvina, šćer neba kao i oni, koja je rašćerivala mrak sjajem svojih očiju, zvijezdama. Za nimfu po imenu Apsara govorilo se da je živjela u nebeskim vodama. Bila je odana žena Gandharve, koji je stajao na svodu neba i čuvao dragocjenu Somu. Kasnije se mislilo da su mnoge Apsare živjele na zemlji među drvećem, đe su svirale na flauti i cimbalu i igrale nevidljive. A bilo je mnogo Gandharvȃ, mada su bili ljubavnici Apsara provodili su mnogo vremena na nebu i postajali nebeski pjevači, zato se i danas fatamorgana može nazvati gradom Gandharva. Vazdušni neprijatelji bogova su asure i pani . Pani su bili neprijatelji Indre i dobili su ime.tvrdice jer se mislilo da čuvaju nebeske riznice.

Indra, bio je veliko božanstvo vazduha. Mnogo je volio da pije Somu zbog čega je nekad bio silovit i nepredvidljiv ali se zbog toga moglo smatrati da će u borbi biti na strani Arijevaca. On je u borbi stalno ubijao demona suše koji se ponovo rađao (Vritra , onaj koji ometa), razbijao oblake – zamke čovjekovih neprijatelja. Indra je bušio planinu iza koje su bili oblaci – krave i slao krave (kišne oblake) svojim prijateljima. U sukobu sa Vritrom Indru su često pratili Maruti ili Rudri, bogovi nepogode. Oni su bili sinovi Rudre, lijepog ali zastrašujućeg božanstva. Mada se za Rudru govorilo da ima hiljadu ljekova i da je veliki ljekar, njegove munje ulivale su strah i od straha je nazvan Šiva (“Donosilac sreće”) a u kasnijoj hinduističkoj religiji postao je Šiva uništilac.

Manja božanstva vazduha bio je bog vjetra Vaju ili Vata i bog kiše Parjanija.

Najveći bog na zemlji bio je Agni – vatra – rođen na nebu kao sunčeva svjetlost, u vazdušnim vodama kao munja i na zamlji kao vatra Agni je imao tri boravišta i trostruku prirodu što je osobina i nekih kasnijih indijskih grupa od tri, uključujući tu kasnije i trojstvo: Brama (tvorac), Višnu (čuvar), Šiva (razarač).

Budući da je sveto piće Soma bilo neophodni dio rituala Rigvede, Soma je bio drugi po važnosti na zemlji. Za njega se govorilo da daje život čak i beskrajan život bogovima i nekim ljudima. Ponekad je smatran strijelcem i najboljim vozačem ali teško da bi se mogao smatrati čovjekolikim bogom jer pjesnici koji su pisali o njemu obično su mislili na bilju i njen sok od čega je pravljena opojna soma. Soma je prirodno nazvan kraljem biljaka i gospodarem šuma. Vremenom je Soma mistično poistovjećivan sa mjesecom. Ovo mu se naknadno pripisalo možda zbog vjerovanja da bogovi sišu mjesec zbog čega se smanjivao ili zbog kapljičastog oblika mjeseca.

Kao što su asure i pani smetali bogovi tako su gladne lutalice rakše stajali između ljudi i njihovih potreba. Ponekad su rakše imale oblik ljudi a ponekad oblike životinje ali su  ovijek bile izopačene i čudnih boja. 

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=8246

Objavio Urednik dana svi 22 2020. u kategoriji Mitovi i legende. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst