Autoritet

mocIma jedan posebno tragičan i sraman aspekat žene, koji me je potresao još u godinama rane mladosti dok su moja razmišljanja bila polarizovana na uobičajeni način i kad je svijet donekle bio sasvim u redu.  Svi znate na koji način se,  ne samo u našem, crnogorskom, društvu,  tretira pojava stare djevice – usiđelice. Sjetite se koliko podrugljivog kreveljenja i neshvatljivog prostaštva prati pomen ovako žestoko osakaćenih sirotica,  kojima bi,  da je poštenja, trebali priznati jedan od najtragičnijih statusa invaliditeta. Ko god ima neku manu ili težak nedostatak, nailazi na sveopštu brigu, pažnju i sućut, dok se ovim stvorenjima jedan tragični  nedostatak, svrh svega, tako bezočno pripisuje u vidu sopstvenog grijeha. Ova duboko ranjena bića se dosta često susrijeću i u literaturi, kao osobe zatvorene u svoj svijet podozriv i uzak, rastrzan izmedju straha i jalove pohote,  sve to voajerski začinjeno klasičnim opisima zavirivanja pod krevet itd…

No, tek svojim dolaskom na Zapad, postajem svjestan dubina erotske međuzavisnosti duhovnog bića žene i njenog stambenog prostora, odnosno domaćinstva.

Ova neobična iskustva sticao sam u dosta rijetkim prilikama, ukoliko bi neko od mojih kolega imao namjeru da me pozove u posjetu. Svaki put je to bila posebna operacija, jer nijedan od njih nije ni pomišljao da to učini bez pitanja jer bi, u protivnom, rizikovao prilično neugodnu bračnu raspravu. Bilo je slučajeva, da su žene – domaćice prvo nalazile priliku da me bar vide, pri čemu su me neke od njih znale jednostavno i jednom za svagda – “prekrižiti” – iz nekakovog njinog intimnog spiska. Pri tim posjetama sam tu takozvanu “erotsku emanaciju” osjećao toliko jasno, ponekad jedva čekajući da i konačno zbrišem iz tih intimnih prostora, da bih nakon sličnih iskustava, sa nekom čudnom izvjesnošću shvatio, da je kod ovih maloprije pomenutih nesretnica – usjedjelica – ova “erotska emanacija” dostigla toliku dubinu, da ulazni “trakt” u njihove stambene prostore, kvaka i ključaonica, na tragičan način dobijaju simboliku polnog organa, nekom čudovišnom magijom izloženog na toj nezaštićenoj poluzi, čijim hvatanjem, u svoj svojoj (ne)namjeri, otpočinje jedan neobično posuvraćen – polni akt! Zbog toga, u te zabranjene prostore, čak ni poštaru nije bio dozvoljen ulaz… Time ona primjedba francuskog filozofa  J. P. Sartra, da; “…biti ženom – jeste sudbina…” posebno, iako možda nenamjerno, dobija na težini.

Dakle, ni čovjek ni žena, uopšte ne mogu biti potpuno shvaćeni van konteksta erotike, jer jedino u tom kontekstu – čovjek – u smislu arhetipa, uopšte može i postojati. Erotiku, u svom najdubljem značenju, možemo poistovjetiti sa vodom, kao elementom i preduslovom života uopšte. Zato je veliki istraživač ove duhovne oblasti, Wilhelm Reich, vladajućem (malo)gradjanskom moralu, koji  uzurpira ulogu vrhovnog suca, posebno prema onima koji su i malo uskraćeni u pogledu erotike, dao značajan naziv – emocionalna pustinja. Nije čudo da ga je to i glave koštalo…

Uprkos tipičnom crnogorskom vaspitanju, a može biti baš i zbog njega, uobičajene dileme u pogledu žene kao bića, meni su se posebno bolno nametale. Svi se sjećate onih uzgrednih opomena koje ostavljaju žestoke ožiljke na mladim dušama, kao što su: “Sram te bio, gledaš đevojke!”, “Pi! Trčiš za đevojkama…” i druge, da bi kasnije, kad čovjek/žena odrastu i sazru, odjednom sve to morali zaboraviti ( kao da se u medjuvremenu ama baš ništa nije dogodilo), da bi se i konačno sreli na (društveno) dostojnim moralnim visinama oba pola.

Shodno ovom krtom moralnom kodeksu, odrastao sam u dubokom ubjeđenju da sve ono, što podrazumijevam pod erotikom, a što je zbog svoje nepregledne i tajanstvene moći, nazvano – nagonom – bez pogovora nagonilo ka suprotnom polu, mogu postići isključivo na silu i protiv volje te osobe, koja je, po istom kodeksu, imala obavezu da se od mojih (sramotnih) prohtjeva, odlučno i s punim pravom – brani. Nije teško naslutiti, sav očaj i tugu tih đetinjih dilema, osobito kad se njegovoj mašti sve one nametnu u vezi sa nekom od đevojčica iz susjedstva, koje su mu naklonjene ili mu se dopadaju.

Zbog ovoga sam se svih tih prelomnih godina osjećao žestoko prevarenim i čežnjivo tragao za nekim ko će me utješiti i osloboditi ovih mučnih sumnji, ali toga,  jednostavno, tada nije bilo. Svuda su vladali muk i podozrivost dok su se odgovori svodili na sprdačinu i podrugljivost. Zbog toga sam počeo sumnjati u sebe,  sve to smatrajući svojom krivicom,  jer da nije tako, sigurno bi i za to postojali autoriteti slični prosvjetnim i naučnim, kod kojih bih mogao naći savjete za sumnje koje me razdiru. No, pored svih tih izvikanih ustanova i autoriteta, dogodilo se da mi utjehu pruže dvoje magaradi, jednog sunčanog, majskog, pazarnog dana u Ivan-Begovoj ulici, na Cetinju, onih gladnih i bijednih pedesetih godina, prošloga vijeka.

Toga lijepoga dana, ova prometna ulica je bila puna školske omladine i naroda koji je vrvio za svojim obavezama. Sjeđeli smo oslonjeni na zidove i grijali na proljećnom suncu, kad se iz pravca pjace začu nekakva vika i nazrije čudan metež. Iz toga meteža, konačno istrčaše dvoje osamarenih magaradi: naprijed jedna magarica, koja je zadnjim nogama, žestoko po vratu i prsima tukla jednog krupnog magarca koji se na te udarce nije obazirao, već je nezaustavljivo nasrtao i pokušavao da je zaskoči, protiv čega je ona nastavljala da se nesmiljeno i očajnički brani. Sa mojih nedozrelih dvanaest godina, nekako sa puno tuge još jednom sam morao zaključiti da se moje teške sumnje protežu i na životinjski svijet i da to dvoje magaradi na baš očevidan način potvrđuju tu, do neshvatljivosti mučnu, činjenicu…

Međutim, kad je uveliko izgledalo da će magarac i konačno odustati, magarica neočekivano zastade, osvrnu se i namjesti onom izubijanom jadniku, koji se prope i zaskoči je. Ovo sve bi propraćeno uobičajenim uzvicima i kreveljenjem, dok sam ja ovaj obrt doživio na jedan veoma čudan, oslobađajući način. Ono što je posebno privuklo moju pažnju, nije bio samo taj nadasve prirodni čin, već ona iznenadna i prirodna spremnost i način na koji su ta dva živa bića došla do nekog susreta, koji se odvijao potpuno odvojen od prenaviknute stvarnosti.

Zahvaljujući sudbinskoj ironiji ovoga dogadjaja, prvi put sam osjetio izvjesnost neke druge stvarnosti koja se skrivala iza te neshvatljive “zavjere ćutanja” svijeta odraslih. Ništa mi nije smetalo, već mi se činilo potpuno zakonomjernim, što me na to nije uputio niko od službenih autoriteta i ustanova, već jedan temperamentan i kurat – magarac.

Ovo neočekivano prosvjetljenje u pogledu mojih mučnih sumnji, imalo je jednu posebnu zaslugu. Oslobodilo me je, jednom za svagda, onog nadasve mučnog ubjedjenja da me očekuje nasilno ostvarenje mojih intimnih čežnji i prohtjeva kojima sam se teško mogao oduprijeti. Od tada sam žene i đevojčice srijetao i posmatrao na neki nov i čudan, može se reći i zavjerenički način, ovaj put već u izvjesnosti naslućujući da su i njihove sumnje i dileme skoro istovjetne s mojim, iako različite poput naše anatomije. U nepokolebljivoj izvjesnosti sam znao da su oni intimni djelovi naših anatomija baš zato različiti – da bi se dopunjavali!

Od tada sam, svoje pola puta do (genitalnog) susreta sa nekom od žena koje sam srijetao, prelazio s punim povjerenjem u svoju namjeru, onu drugu polovinu puta ostavljajući toj ženi da je svojevoljno prijedje i preuzme svoju ravnopravnu ulogu u susretu, čiji je visoki smisao bio – postići ono zajedničko biće označeno jednim prenaviknutim pojmom, čiji se pak potpuni smisao skriva iza neshvatljivih dimenzija stvarnosti. Dakle,  biće koje se podrazumijeva pod pojmom – čovjek…

U Parizu mi se dogodilo čudno poznanstvo sa Španjolkom Inez, đe se sve odvijalo mimo svega pomenutog  jer je ova cura, dijete takoreći, meni došla ususret, dječije naivno pretrčavši i njenu i moju polovinu puta, da bi sa velikom tugom, odjednom, shvatila da pripadam drugoj crkvi i da nikakav susret nije moguć. Kafana, u koju sam navraćao, danima se zabavljala gledajući malu oblu Inez,  kako me,  sva u suzama,  grli i ljubi, prisutnima objašnjavajući svoju neizmjernu tugu što se neće moći udati za mene jer ne pripadam katoličkoj crkvi. Tada nijesam o tome mnogo razmišljao a sve ovo sam tumačio više kao neko dubokointimno samoopravdanje mlade cure, odrasle po ustaljenom kodeksu životnog ponašanja, prilagodjenom ritmu života koje počinje zvonjavom sa obližnje crkve i redovnim molitvama, da bi se nastavilo od jedne do druge ispovijesti kod svještenika koji neumorno bdi nad svojom pastvom. Kasnije, uz pomoć bogatih slojeva “naknadne pameti”, saznao sam da baš u Španiji žene imaju najviše šansi,  da, u pogledu erotike, svoj život osmisle u potpunosti, jer je njihovo odrastanje i sazrijevanje podvrgnuto strogom i preglednom kodeksu i povjerenju u religiju koja  im pruža mogućnost oslobođenu svih dodatnih dokazivanja za svoju ulogu u (zadanom) životu. Ovo je bilo jedno od veoma dragocjenih iskustava, koji mi je pomoglo da ženu i konačno shvatim kao jedinog pravog saputnika na putu ka upoznavanju samog sebe…

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2581

Objavio dana apr 30 2014. u kategoriji Komentar. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV