Anselmo i Lotario
„Joj, gospođo!“ odgovori domišljata i okretna Leonela; „a šta bi ti sa ovim nožem? Da nećeš možda sebi da uzmeš život, ili Lotariju? Jer, ma koje od toga što hoćeš, izići će na propast tvoga lijepoga glasa. Bolje je da sakriješ tu uvredu i da ne daš prilike da taj nevaljali čovjek dođe u ovu kuću i da nas nađe same. Pomisli, gospođo, da smo mi slabe žene, a on čovjek i odvažan, pa kako dolazi zaslijepljen i raspaljen onom ružnom namjerom, možda prije nego što bi ti izvršila svoju namjeru učinio bi on ono što bi gore bilo nego da ti uzme život. Teško našem gospodinu Anselmu, koju je tom pogancu dao toliku slobodu u svojoj kući! Ali, senjora, recimo da ga ubiješ, kao što mi se čini da hoćeš, šta ćemo onda sa mrcem?“
„Šta, draga moja?“ odgovori Kamila; „predaćemo ga Anselmu da ga pogrebe, jer je pravo da u naknadu uzme na se trud oko pogrebavanja svoje rođene sramote. Ama zovi ga jedanput, jer sve to vrijeme što oklijevam sa dužnom osvetom za moju uvredu izgleda mi kao povreda vjernosti koju dugujem mome mužu.“
Sve to slušaše Anselmo i kod svake riječi koju je Kamila izustila okretaše mu se misli; ali kada razabra da je naumila da ubije Lotarija šćede da izađe i da se pokaže, da se ne bi što tako učinilo; ipak nadvlada želja da vidi kako će se izvršiti tolika srčanost i časna odluka, a naumio je da u svoje vrijeme iziđe i da je preduprijedi. Međutim savlada Kamilu jaka nesvijest i ona pade na postelju, koja tamo bješe, a Leonela stade gorko ridati i govoriti:
„Kuku meni nesrećnici! Zar tako da nemam sreće da mi tu na mojim rukama umre cvijet od poštenju u svijetu, kruna dobrih žena, uzor čednositi.“
Slušajući ove i ovima slične riječi, čovjek bi je držao za najtužniju i najvjerniju sluškinju u svijetu, a njenu gosođu za novu i gonjenu Penelopu. Malo zatim povrati se Kamila iz nesvjestice, i došavši sebi, reče:
„Što ne ideš, Leonela, i ne zoveš najnevjernijega prijatelja prijatelju što ga je sunce gledalo ili ga noć krila? Anu, trči, hitaj, žuri se, da se oklijevanjem ne bi ohladila moja jarost i moja pravedna osveta, kojoj se nadam, da se ne izgubi u prijetnjama i kletvama.“
„Hoću ga već zvati, gospođo“, reče Leonela; „ali prvo da mi daš taj nož, da ne bi u mom odsustvu što učinila što bi cijelog svog vijeka oplakivali svi koji te vole.“
„Pođi bez brige, draga Leonela, neću tako što učiniti“, odgovori Kamila; „jer ako ti se moj postupak i čini smio i glup za moju čast, ja ipak neću onako raditi kao ona Lukrecija, za koju vele da se ubila, a nije ni u čemu bila pogriješila, niti je prvo onog ubila koji je bio uzrok njenoj nesreći; ja ću umrijeti, ako je da se umire, ali ću se prvo osvetiti onome koji mi je dao povoda da ovamo dođem i da oplakujem njegovu drskost kojoj ja nikakva povoda nijesam dala.“
Dugo se dade Leonela moliti prije no što ode da zove Lotarija, ali najposlije ode, a međutim do njenog povratka reče Kamila, kao govoreći sama sa sobom:
„O bože! Zar bi bolje bilo da sam odbila Lotarija, kao što sam učinila toliko puta, nego li što sam mu dala povoda da me drži za nepoštenu i nevaljalu, ma i samo za ono vrijeme dok ga ne izvučem iz zablude? Zbilja bi to bilo bolje; ali onda se ja ne bih osvetila, niti bi čast moga muža bila zadovoljena, kad bi on tako čistih ruku i bez muke otišao natrag onuda kuda su ga dovele njegove gadne namjere. Neka izdajnik životom plaća što je pokušao sa tako poganom željom! Neka svijet zna – ako bi slučajno doznao – da je Kamila ne samo održala vjernost svojem mužu nego da se i osvetila onom koji se drznuo da ovu uvrijedi! Ipak mislim da bi bolje bilo da o tome izvijestim Anselma; ali ja sam mu to već nagovijestila u pismu koja sam mu pisala u selo, pa biće, ako nije pohitao da liječi zlo za koje sam mu javila, da od čiste dobrote i povjerenja nije htio niti mogao da vjeruje da bi u grudima takva pouzdana prijatelja mogla ponići kakva misao koja bi bila protiv njegove časti, kao što ni sama nijesam vjerovala mnoge dane, niti bih igda vjerovala, da mu bezočnost nije dotle išla te su njegovi toliki darovi i velika obećanja i vječite suze meni to orktile. Ali našto sad sav taj govor? Zar možda za odvažno djelo treba kakav savjet? Naravno ne, van dakle, nevjernici! Amo, osveto! Neka dođe izdajnik, neka uđe, priđe, pogine, pa neka se izvrši i zbude što hoće! Čista sam došla u vlast onome koga mi je nego dalo, i čista ću da odem od njega, pa ma bila i okupana u mojoj čistoj krvi i u poganoj krvi najnevjernijeg prijatelja što ga je prijatleljstvo viđelo u svijetu.“
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=5232
Objavio Urednik
dana stu 10 2016. u kategoriji Biblioteka, Proza.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst