Vili Ferdinandi: Muzika je uslužna djelatnost

vili 2Dragi profesore, šta vas je privuklo muzici i kad ste počeli da svirate violinu?

S obzirom da mi je otac svirao violinu i saksofon on me je i usmjerio na violinu. Tu se nijesam mnogo pitao. Imao sam pet godina.

Kao i svi neostvareni violinisti, i moj otac je mene opredijelio i ćerao da budem višestruko bolji. Naravno u tome je uspio. Završio sam sve što se moglo u moje vrijeme i postigao visok nivo muziciranja (Fakultet Muzičke Umetnosti u Beogradu i poslijediplomske studije  kamerne muzike. Dobitnik sam nagrade iz fonda Marije Mihailović za magistarski ispit. Primio sam nagradu Centra savremene umjetnosti, nagrade Udruženja kompozitora Crne Gore, Decembarske nagrade grada Podgorice, nagrade RTV CG i druge.)

U našoj kući se stalno muziciralo. Imali smo klavir (sestra klaviristkinja) a otac je iz Njemačke nabavljao potrebne note i audio uređaje. Presnimavali smo u Radio Titogradu sve što nam je bilo interesantno tako da smo, ja i sestra, imali ambijent za uspješno razvijanje. Išao sam na sve koncerte orkestra Radio Titograda i jako rano sam počeo da sviram u njemu. Kasnije, kao student u Beogradu, na časovima orkestra, ja sam, svu literaturu koju smo radili znao skoro napamet i tako frustrirao ostale u orkestru koji su tu literaturu prvi put viđeli.

Bili ste koncertmajstor i dirigent Crnogorskog kamernog orkestra. Zbog čega se  CKO povukao sa scene?

Gašenjem Simfonijskog orkestra RTV CG stvorila se praznina u tom segmentu, tako da smo odlučili da nastavimo kao NVO iz više razloga: orkestarsko muziciranje je imalo kontinuitet, članovi orkestra su imali minimalne honorare za preživljavanje do nekog stalnog zapošljavanja i održavali su formu za neki budući angažman.

To je trajalo oko godinu dana i pokazalo se u to doba  kao jako dobro rješenje.

Bili ste loše organizovani?

Prije prestanka rada Orkestra u okviru RTV CG nijesmo imali direktora ni bilo kakvu službu koja bi pružala servis sviračima. Bili smo, maltene, prepušteni sami sebi. A kad smo pretvoreni u NVO nijesmo imali plate nego samo pomoć malobrojnih sponzora za određeni nastup.

Kulturnoumjetnička društva imaju Upravni odbor, sekretara, blagajnika, rukovodioca, budžet… Mi smo bili bez svega toga. Kada se sve to uzme u obzir svaki naš koncert bio je na svoj način podvig. Uspjeli smo da angažujemo dirigente i soliste iz Crne Gore i okruženja, da humanitarno nastupamo, da sarađijemo sa muzičkim školama.  Tada smo premijerno izveli neka djela (Papandopulo: koncert za marimbu i gudače, Piazzolla: koncert za harmoniku i orkestar, Solima: koncert za dva violončela, upotreba harfe i nekih drugih instrumenata u orkestru i td.).

Naravno u takvim uslovima kvalitet nije mogao da bude uvijek na najvišem nivou, ali smo uvijek imali punu salu i vjernu publiku koja je znala da cijeni naše napore.

Zašto Vi nijeste član aktuelnog  simfonijskog orkestra?

Kad sam ostao bez posla i otišao na Biro rada imao sam manje od pet godina do punog radnog staža, pa sam odlučio da konkurišem u Muzičku školu. Tu sam bio rado primljen s obzirom da sam i ranije imao nešto časova, kao spoljni saradnik. Cijenim ljude koji su me zaposlili, u mojim godinama, i pružili šansu da stvaram  nove mlade violiniste. Ja se trudim da na najbolji način opravdam njihovo povjerenje. Moji učenici osvajaju prve nagrade na takmičenjima a imam i šest učenika koji su đeca mojih kolega, što dokazuje da imaju povjerenje u moj rad. Vrlo često sviram u raznim ansamblima đe se od mene ne traži prethodna provjera znanja i sposobnosti tako da održavam i formu.

Kakvi su Vaši lični planovi?

Predpostavljam da mislite na stručne.

Do kraja radnog vijeka potrudiću se da obezbijedim što više kvalitetnih violinista i kamernih muzičara za orkestre i škole Crne Gore. Kao mentor pomažem mlađim kolegama da se bolje pokažu u nastavnom procesu. Stvaram novu literaturu za gudače i  pomažem drugima u izradi savremenijih planova i programa za muzičko školstvo.

Kako vidite Crnu Goru u narednih deset godina kad je u pitanju klasična muzika?

Biti prorok je vrlo nezahvalno pogotovo danas kada se sve jako brzo mijenja. Razlika izmedju klasične muzike i ostalih žanrova je sve manja. Mnogi veliki interpretatori se zbog bolje plaćenog posla opredjeljuju za druge pravce u muzici pa čak upotrebljavaju i električne instrumente.Ja zadnjih godina sve više sviram jazz i često kažem da sam otišao u dobrovoljni egzil sa jazz muzikom.

Svi moramo da shvatimo da je muzika uslužna djelatnost bila i ostala. Slušalac je uvijek u pravu. Moramo mu ispunjavati želje. Naravno, mislim jer vjerujem, da će umjetnička odnosno klasična muzika uvijek imati dovoljan broj slušalaca i obožavalaca.

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=3797

Objavio dana sij 9 2011. u kategoriji Razgovor. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator MATOKAN