30 godina proslave ničega

Šta im bi da slave 30 godina eko države? Nikada ova grupa nije bilo šta uradila ili bilo što prozborila o ekološkoj društvenoj viziji. Ova eko gospoda su novokomponovana i nijesu nikakvi eko državnici niti imaju blagu predstavu o toj ideji. To se viđelo iz priprostih seoskih svečarskih govorancija na slavljenju. Takvo odsustvo duha i banalnost proslave nije odavno viđeno. Danas nijesmo ni približno eko državi koju smo sticajem okolnosti imali prije 30 godina a za šta su ondašnji slavodjelatnici Risto, Momir i Milo bili zaslužni koliko jesu li za spuštanje Armstronga na Mjesec. I tada je proslavozbitije izvedeno kao desant i imalo je drugu svrhu od promocije velike ideje. Mladi, lijepi i pametni nam se ponovo javljaju. Ovaj put kao komedija.

Prije 30 godina eko državnici i slavljenici su poslije samo deset pijanih dana kidisali na Dubrovnik. Samo je u tom bekrijaškom umu bilo moguće spojiti dvije nespojive stvari: rat i eko etiku.Teško je to razumjeti osim kao psihodeliju, podmuklost i dvostruki prevarantski moral. Kako je moguće u Svjetskom Mjestu UNESCO-ove baštine slaviti a zatim udariti bombama po Mjestu Svjetske Baštine UNESCO-a – Dubrovniku – i ne viđeti provaliju duha koja dijeli psihu učesnika.

Parlamentarni kanal reemituje predstavu 30-godišnjice svaki dan. A TV Bastilja je i prije 30 godina imala uglednu ulogu u profanisanju velike ideje huškanjem na rat kao i danas sa svojim prostačkim eko emisijama o izmećarenju i higijeni i prikrivajući eko kriminal.

Mikrokozam 30-togodišnjice izgleda ovako: Mjesto ispred hotela Jezera koje je nekad izabrano za promociju eko države postoji i danas ali je pretvoreno u mjesto simbolične propasti, korovom zaraslu i bagerom razrušenu ledinu sa hotelom kroz koji prolijeću tice. Što ne slave na istoj ledini? Zar ne uviđaju simboliku destruiranog prostora koji vrišti da oni nijesu nikakva eko elita već eko gusari i eko foliranti. A to mjesto je mjesto jedne od najljepših durmitorskih vizura. Eto ga upravo simbol posrnule ekološke države. Umjesto toga mjesta gdin Preśednik iz Balabana je podigao plastičnu kempu na Crnom jezeru da u njoj proslavi eko državu. I to na cokli porušenog skladišta za čamce koje je na najljepšu drugu durmitorsku vizuru podigao bakalin Klica, bivši direktor JPNPCG. Tu drvenu baraku je odnio vjetar – tako je dobro bila napravljena. Mjesto neće biti srećno ni ovom zelenom džambasu. Na 30 metara od cirkuske eko šatre se nalazi i menza g. Duška Markovića, velike mojkovačke eko pirane.

Na desetak metara ispod eko kempe nalaze se gvozdeni vojni desantni čamci koji su dovezeni sa vojnog otpada i već godinama čine ponudu deponije vojnog otpada na Crnom jezeru. A na samo 50 metara od slavnog zaśedanja nalazi se nekoliko kanalizacionih izljeva od lokala koji smerdljivu vodu kanalizacionog otpada, pranja sudova i čišćenja šalju pravo u gorske oči, kako častiše ovo jezero širokoruki budvanski bareč i njegov šef maslokapa, koji izdaje i eko ćage o svjetskim standardima. Slavljenici opsjenari su imali direktan vizuelan kontakt, na samo 20 metara, sa javnim nužnikom na maloj brdini pored parkinga, na početku šume, a koji klozet izručuje izmet direktno iza kućice za nuždu. Uslov za cg eko poslanika slavljača je da nema čulo mirisa i da je ćorav ili bar eko polupismen. Gospoda poslanici a naročito činovnici Ministarstva kvazi ekologije i kvazi urbanizma su ućerali svoje gvozdene konje pravo na jezero. Prednjačio je profesor ukljeva i Ministarstvo sramoekologije sa svojim elektro vozilom. Nije mogao da prošeta pješke do jezera taj profesor ukljeva ni njegovi zeleni činovnici. Ostali činovnička bratija eko strahovlade su parkirali autobuse kojim su došli na vrata kempe za proslavu 30 godina eko šarade. Željeli su da budu što bliže jezeru i prirodi i da primjerom pokažu kakve su eko meraklije. I jesu pokazali svi golotinju i gubu kojom su zadojeni. Ovo je javno skidanje a ne onaj egzibicionista koji plaši žene po Podgorici. Ove treba juriti i na liječenje slati a onog u Podgorici pustiti da zabavlja dokone ženetine. Nadamo se da su neki od slavljenika popili bar čašu vode u Žabljaku jer se Žabljak snabdijeva vodom iz Crnog jezera đe se prazni kanalizacija markovićevog bircuza sa obale jezera i sengrupi tj septičke jame obližnjeg naselja Ivan Do. Dobar pogled su slavljenici imali i na fluoroscento zelenu livadu na obali jezera – dokaz eutrofikacije jezera i prisustva dobrog đubriva u vodama jezera. Nikada taj dio jezera nije bio zelen već samo pješčana površina i pržina. Obala Crnog jezera liči na hipodrom i jezero u Sahari okruženo pržinom sa razrovanim industrijskim drumom na obodu. Sajle raspalog avanturističkog parka vise na sve strane a ostali zveketavi inventar je rasut po ovoj čemernoj eko kasabi na obali jezera.

Za svu ovu apokalipsu g. Bečić nije zaslužan ali je on legitimizuje svojim stavom da je apokalipsa normalna, da je stanje redovno i da je moguće slavlje na mjestu eko zločina. Ako je simbol eko države ovako razoren a to niko ne vidi – kuda dalje sa lažima i obmanama, opsjenama, prevarama. Đe ćemo stići?

Beton, beton samo beton je moto duše g. Bečića zato je na potpuno betoniranom dijelu ulaza na jezero i napravio plastični, pvc šator za slavljenike eko bajke. Na drugoj strani eko strave, iza šatora providnog, nalazi se ilegalni objekat napušten već godinama a do njega još nekoliko kempi sa gomilama otpada i bijelim flekicama naokolo. Šta se bjeli u gori zelenoj, al je čador al su galebovi, il su ostaci toalet papira koji ostavljaju ulitani turisti, pośetioci Crnog jezera. Tačno iza g, prezidenta se nalazi nekoliko jela ośečenih do polovine da bi prije nekoliko godina avanturist parkadžija mogao da napravi platformu za avanturistički park na najbizarniji i najsramotniji način. Oko g.Bečića eko zastiđe, eko zločin, ekocid a on slijep kod očiju. Nije slijep no je samo šareni diletant i opasan ignorant, šalabajzer i bahati namazanko u pokušaju.

Nekadašnja proslava je rezultirala eko monografijom „Crna Gora ekološka država“, autori Milo i Momir, i prvom zaradom od 400.000 njemačkih maraka za autorska prava i zamjenom raspale lade golfom ispod čekića. Jedino dalje pregnuće prvih cg ekoloida kasnije je bila izjava Momova da nam mogu uvesti sankcije ali da ćemo mi živjeti u najljepšem zatvoru na svijetu. Dakle, pobijedismo ih snagom duha.

Gdin iz Budve, Krapović jadničak, sa eko iskustvom budvanske kanalizacije na Vještici, se osvrnu brzinski i šarlatanski na ništa i nikoga tj na eko drž., sebe i kvazi nvo Grin Home i (haha)Koaliciju 27. Ovaj Grin (politički rep DarkaPajovića) je lani od Min. Simovića dobio tri granta po 10.000 eura za svoja eko picikata po Montenegru. Sad mogu da slave sa krapincem. Raspušteno, raskalašno, kurajberski, smjehotresno. Na kraju šlag na torti, uhapsiše Milorada Mitrovića. Ko je naredio? Pa Bečić. Na zasijedanju Skupštine koje on organizuje ośetio se poniženim što mu ovaj prekaljeni eko partibrejker nije odao poštovanje već mu ruinirao eko parti.

Partibrejker Mitrović je tako završio sa lisicama a g. Bečić sa duhovnim lisicama koje nikad neće moći skinuti. Ni toliko nije imao duha da shvati ni đe je ni šta je g.Mitrović radio. Čime je i dokazao kakva je zelena bubašvaba i varakača. Hapsi ekologe a obrši lomeći državni avion na putu iz Ljubljane. Zamislimo ekologa koji tako troši resurse zelene države, raspojasano divljajući po Evropi službenim avionom bez ikakve potrebe državne. Koliko je to samo naduvani ego kad u Sloveniju šiba službenim avionom a ima direktna linija Tomontenegirija. CO2, benzin, resursi zeleni, razgaćeno bahaćenje. Zelembać u avionu a milionska šteta i leteća šklopocija na otpad.

A Ministar urbanizma i ekologije Mitrović, divlji graditelj (divlja gradnja je krivično djelo), burgijaš i projektant malih elektrana. Pohvalio se dostignućima koji su uspjesi prethodne vlade. Deponija Maljevac, Gradac, Bijela, morska parkovi, zabrana malih elektrana, itd sve je to započeto i urađeno prije. To nema nikakve veze sa njim ali šta da se radi kad nemaš nijedan eko uspjeh. Osim uspjeha smjehotresnog lugara iz Agencije, Gazdića, u izmećarenju na divljoj deponiji na Klikovači. A da neko od njih nema neki plac na Klikovači?

Mila nije bilo, a ni g.Krivokapića (divljeg graditelja takođe). Ni poglavice CANU ne bi, ni Stijovića, ni zelenih bubašvaba, ni zelembaća iz Ulcinja, ni poslanika, samo činovnički bašibozuk. Milo je glancao svoje satove a zelenokapić nije ima vremena za ekologiju. Otišao na Halkidiki. Nije trošio naše pare već mu putešestvie, za vrijeme lijeve eko proslave, platio crnogorski konzul u Solunu kojega je on zakonzulio. U pismu bobonji o gorskim očima i majci prirodi. Misli da ima toliko bena u Montenegru. Nema boga, jer da ga ima već bi ih sve munje pržile.

Gđa Popa iz Delegacije EU, glatko jok, nema me na predstavi. A gdin Seri, iz mučeničke Delegacije EU, se nešto usukao pa zašećerio i na kraju konačno izreče jednu nedvoličnu rečenicu a to je da je ta EU dala Crnoj Gori za 13 godina 60 miliona eura. Kome su to dali ova licemjerna gospoda? Samo prošle 4 godine dali su 36 miliona, za šta? Za njihove konsultante i njihove kolaboracioniste u CG, da. Dajte na sunce, kome ste dali tolike pare! Ove pare vrište same da je riječ o neistinama i korupciji. Ne znamo je li bila gđa Gašparikova i UNDP-pi ali jeste njihov dizelaš traktor voz kojim „redukuju“ emisije zagađujućih plinova staklene bašte. I taj voz grokće u sred najelitnijeg eko prostora crnogorskog. Dizel mašine u sred simbola svjetske zaštite UNESCO-a. A ubiše se tandaranjem o globalnom otopljavanju, CO2 otisku i klimatskim promjenama.

Zelembaći, nećete nas prevesti žedne preko vode, ne.

 

Darko Stijepović
Centar za razvoj Durmitora

 

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=9070

Objavio dana okt 4 2021. u kategoriji Stav. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV