Slab kraj za slab početak

12039437_1645659199042859_8702837792948646031_nZavršio se jubilarni 18. FIAT, kojim je ovaj festival navršio tridesetu godinu svojeg postojanja.

Umjesto da opravda najavljeno, organizacija FIAT-a je odlučila da bude manjkava i fušerska.  Otkazane su četiri predstave, od kojih je jedna bila namijenjena pobjednicima festivala dok su dvije predstave, zbog tehničkih problema upropašćene. Površnost se nije ogledala samo u njihovom odnosu prema predstavama već i u odnosu prema novinarima. Novinaru našeg lista je obećano bilo da će mu karte za ovu manifestaciju biti obezbijeđene. Ipak, to nije bilo obezbijeđeno te – štaviše kontakt osoba sa FIAT-a se ni javljala nije. Većim dijelom zbog ovoga nam novinar nije mogao propratiti sve  predstave.

Već nas je prvog dana dočekala otkazana predstava, što si ni za onda ćutri dan nije znatno promijenilo. Preadstava Vandin testament, koja je igrala drugog dana festivala, je upropašćena traljavim radom nadležnih. Ovđe se radilo o francuskoj predstavi, zbog čega su titlovi bili neophodni. Oni nijesu bili obezbijeđeni u pravoj mjeri, te je publika samo u naznakama mogla shvatiti o čemu se radilo. Više od pola predstave je proteklo bez titlova, dok su se za ostatak predstave skoro redovono u nevakat javljali. Šteta je bilo za ovu predstavu, pošto je glumica  velikom snagom iznijela nešto, što je, većini, usljed nepoznavanja francuskog  jezika, djelovalo neartikulisano. Nije se odigrala predstava Presvlačenje.

Njegoš i Paolo Mađeli, je daleko najgora predstava ovog festivala. Čudno je kako se ovakva predstava mogla naći na repertoaru – niti je alternativa, nit’ ima veze sa Njegošem, nit’ sa pozorištem. Imamo četiri lika, mnogo soljenja pameti i rekvizite koje se jedva i koriste. Predstava je izrazito primitivna, koristi se prizemnim humorom i plitkim doćetkama. Govori se o revoluciji u najkafanskijem smislu te riječi, nacionalizmu i Mađeliju koji se toliko pribojava smrti da je odlučio da sve fekalije koje ima pri sebi izbaci prije no što presvisne. Djelo ne predstavlja čak ni apsurd jer apsurd u suštini znači besmisao. Zanimljivo je da se radnja „dešava“ po ruralnim predjelima Crne Gore, i da svi tamošnji ljude govore u skladu sa Novosadskim književnim  dogovorom. Jedina spona sa Njegošem je citat iz Luče Mikrokozme pred kraj. Ovom predstavom Mađeli je pokazao da odlično sarađuje sa državnom kulturom Crne Gore, pošto čak i njegov ekskrement može naći mjesto đe god on to poželi.

Predstava Moje nagrade je loše osmišljena predstava. Ovo je predstava koju je napisao austrijski pisac Tomasa Berhardau. On je izložio neke zgode koje su ga kroz život pratile. Mnozini nije bilo jasno ko je autor teksta te nije prava publika mogla skoro prisustvovati. U  originalnoj postavi, izlazi sam pisac i govori o svojem životu što od ove predstve pravi neki vid književne večeri namjerene upoznavanju pisca i publike. Ovako je bilo bespredmetno. U svakom slučaju ova predstava, koja u osnovi nije loša, nije ovđe našla mjesto. Ne može se računati kao alternativno pozorište. Poruka pred sam kraj predstave je bila jednoznačna i anti-evropejska, u sadašnjem značenju te riječi.

Pomutnje u režiji Branka Brezovca je vrlo zanimljivo djelovala. Predstava je prikaz istoimenog romana poznatog austrijskog pisca Roberta Muzila koji govori o jednom jadnom i mučenom đetiću koji je glavninu svojih muka stekao u internatu daleko od doma. Ono đe on u bolest ogrezne je kad počne nalaziti neko mazohističko zadovoljstvo u tom mučenju poslije nekog vremena trpljenja batina. Ovakva sklonost poslije određenog vremena budi u njemu homoseksulne strasti koje on odbacuje jer su plod bolesnog nastrojenja, što za posljedicu ima skoro pa ropski život. Brezovec zapravo i kritikuje homoseksualne odnose jer otkriva jednu tamnu stranu u njima, što je sa jedne strane „novo“ a sa druge hrabro. U današnjim euro gayfriendly vremenima kritika homoseksualaca sve više postaje tabu tema. Svakako je dobar način ograđivanja kritike homoseksualizma korišćenjem Muzilovog romana.

Prisustvo predstavi Dvije je znatno otežano bilo. Istovremeno sa ovom predstavom se prikazivao film Tok u Kuslevovoj kući, te je nemoguće bilo prisustvovati i jadnom i drugom.

Okovani Pometej je predstava sa najviše elementarnih prorpusta od svih onih koje smo mi mogli pratiti.  Nevjetovatno je koliko je toga isključio reditelj! Toliko raskomatiti Eshilov tekst, angažovati toliko glumaca koji trčkaraju po pozornici a zaboraviti na hor i Horovođu! Njihove riječi su, dijelom, preuzeli glumci koji su tumačili likove Ije i Vlasti. Neko ko nije čitao Okovanog Prometeja bi potpuno pogrešno shvatio Eshila, jer je poviše junaka sveo na jednog! Ovakvo spajanje likova je sramno i infantilno – jer spajanje korijenski suprotstavljenih likova uništava dramsku napetost. Ako nema sukoba, ma i unutrašnjeg, onda nema drame. Smisao ovakvog postupka je samovoljno tumačenje Eshilove tragedije koja je djelo od najvećeg značaja. Prometej Projkovskog nije ni bio okovan već vezan na pijesku kojim je bio s vremena na vrijeme gađan od grupe od osam ljudi. Iako je Prometej najviše patio u svoj bespomičnosti koja ga je izijedala prikovanog jer je on zbog vatre koju je u sebi stalno nosio uvijek tragao za promjenom, ovđe je itekako imao slobodu kretanja do te mjere da je na kraju sam zbacio svoje okove, što ne odgovara originalnom tekstu. Neuvjerljiva gluma je pridala lošem utisku predstave.  Ako je Projkovski toliko iskao slobodno tumačenje Okovanog Prometeja, onda je trebalo da napiše svoju dramu. Ovđe je pokazao nipodaštavanje pisca čime je umanjio značaj prije sebi nego Eshilu.

Cabares Cabarei, je do nevjerovatne mjere duhovita, čudna i dobro usklađena predstava. U monodrami prisutan je samo Zijah Sokolović koji govori o nekim svakodnevnim i naizgled izlizanim nedaćama kao što su brak, država i teatar – ali tako rječito i uživljeno da plijeni pažnju. Slobodno se može reći da je Zijah glumački poziv shvatio dublje  nego ijedan drugi glumac ili reditelj. On vrlo inteligentno otkriva neke životne nedaće seleći se u svog glumca koji ćedi za kuhinjskim stolom, razmišljajući o smislu života, i na taj način naglo mijenja ton predstave i uvećava ozbiljnost nekih zaključaka kontrastom koji pravi između zajebancije i zbilje. On je cijelo jedno pozorište u jednom čovjeku! Sve njegovo tijelo izražava ono što govori jer je on zašao ulogu uloge i time je iznio pozorište na veliko poprište. Zijah je rijetka i vrijedna pojava pošto je on glumac bez sujete i pomoću toga je otvorio nevjerovatno prostranstvo u sebi! Predstave ovakvog tipa su karakteristične da brzo zastarijevaju, dok bi ovu čovjek mogao bezbroj puta da odgleda. Nijedna njegova predstava se ne može naći na youtube što je dobro u jednu ruku – ovim se pozorište čuva kao institucija kulture.

O predstavi Hamletmašina ne treba trošiti mnoge riječi. Ona je jedan nekreativni projekat koji slabo ima veze sa originalnim tekstom, što u ovakvom odnosu prema predstavi nije najveća boljka. Gore od svega je neuvjerljivost reditelja koji je htio ovom komadu dati socijalnu tematiku. Predstava je bila opterećena slabim humorom i bila je isforsirano lascivna.

Predstava Slika Dorijana Greja je jako slaba bila. Hari Voton i Bazil su prikazani kao prikiveni homoseksualci što je suštinski i bliže pravom tumačenju toga djela. Ma neko volio ili ne volio ovo djelo ili Vajlda – izvedba mu se ova ne bi sviđela. Rediteljska rješenja su katkad bila samo smiješna. Najveći je izazov reditelja bio sam Dorijanov portret koji ružnja saobrazno njegovom karakteru. Ovo je glupo riješeno – napravljena je pravougaona konstrukcija koja je bila sačinjena od velikog broja posuda koje su bile ili prazne ili ispunjene crnom bojom. Izdaleka gledano, činilo se pikselovani porstret samog Vajlda. Što je Dorijan postajao gori, to su oni mrtvi likovi punili pojedine posude crvenom bojom. Teško da je ovo inašta ličilo. Odnos publike prema predstavi se najbolje ogleda u napuštanju velikog broja gledatelja tokom bespotrebne petominutne pauze.

Predstavi Elektra nije mogao prisustvovati naš novinar jer je početak predstave odložen u poslednjem trenutku za 22 časa.

Predstava Tri sestre u režiji Sloba Milatovića i Ane Vukotić, namijenjena pobjednicima FIAT-a, nije održana. Rambo, koji je zatvorio koncertom festival, priredio je nezanimljivo veče što je donekle uslovljeno njegovim skorašnjim gubitkom oca.

Na ovogodišnjem FIAT-u je bilo i filmskih projekcija.

Film Umir krvi reditelja Senada Šahmanovića je kratki film koji se bavi krvnom osvetom, doduše veoma površno. Režiser je htio da napravi vrlo atmosferičan film prikazujući krajeve Stare Crne Gore, ali je zanemaren dijalog i neuvjerljivo je prikazan seoski život. Stiče se utisak da je Šahmanović uzeo ovu tešku temu kako bi njegov film djelovao zanimljivije na stranim festivalima. Posebnu kritiku zaslužuje neuvjerljiva scena pred kraj filma, đe je sin odbranio oca od krvnika koji hoće da umiri krv. U toj sceni je prikazan čovjek sa puškom i namjerom ubijanja, prestrašeni ljudi i đetić koji je igračkom pištolja uzeo na vizir tog krvnika i  ,,pucao” na njega. Poražen tim đetetom koje je probudilo u njemu neka osjećanja, ubica se povukao do svoje kuće. Nevjerovatna je, ponavljam, neuvjerljivost ove scene. Namjera scenariste i reditelja je ipak bila plemenita, ali je loše sprovedena u djelo. I jedan i drugi je prikazao da ne poznaje prirodno ponašanje đeteta. Takav čin đeteta može imati samo dva objašnjenja – ili je dijete htjelo da odbrani oca ili je mislilo da je ovo neka igra. Ako uzmemo da je prvo tačno – dijete ne bi na taj način branilo oca, ako uzmemo da važi drugo – dijete je maloumno, pošto nijedno dijete ne bi prihvatilo da se igra sa nekim čovjekom koji niotkud naiđe.

U nekom smislu je film Miša Obraovića Tok srodan ovom. Ovđe je prikazivan život jedne zanemarene i dokone babe, vjerovatno Mišove pošto njegove slike gleda pretkraj filma i nosi isto prezime kao i on. Ovo nije ni zavrijedilo dužu priču, isti takav život starice bi mogao svako pronaći u bližem okruženju. Film nije ništa rekao, ništa pokazao već samo oslikao neku dosadnu prolaznost i rutinu, koja je svuđe prisutna – pošto je ovđe samo uzet u obzir starački život.

Film Titov govor, je u najmanju ruku bio najgori na festivalu. Napraviti tri-četiri animacije koje prate neki Titov govor je sramno. Film je trajao 2 minuta i 52 sekunda. Imali smo tri animacije Tita: kako mrda glavom bez veze, kako se u džina pretvara poslije čega se stropoštava i kako postaje mađioničar i eksplodira. Na samom početku smo viđeli dva helikoptera koji drže njegovo ime. Sam taj govor je više puta bio prekidan narodskim poklicima „Tito, Tito!“. Sve u svemu – besadržajan kinematografski pokušaj.

Folkolin 500 miligrama Onih Momaka već koju godinu postoji te nema ni potrebe da se šta o njemu govori.

Ulični teatar je bio na nivou, bar one predstave koje su bila igrane. Put u Tadam je isprva djelovala nekreativno, ali sama završnica predstave izvukla ju je. U potrazi za blagom, naši su protagonisti spoznali da je blago predstavljeno publikom. Posebno se istakla jedna glumica koja je bila sa perom uđenutim u punđu. Ulicom je neka vrsta sporog modernog baleta, koji jako prijazno djeluje. Ponekad je bilo odugovlačenja ali nije bilo pretjerano. Izvedba na Trgu Republike je nakratko bila ometena drugim dešavanjima na istom mjestu. Predstavi Iluzija nijesmo mogli prisustvovati, dok predstave Prozor nije ni bilo. Navodno im je oprema bila ukradena.

Dio festivala koji se odvijao u Kuslevovoj kući (razgovori sa rediteljima, knjižavne i poetske večeri kao i koncerti) je dobrim dijelom protekao bez problema. Ipak, propust je kad se razgovor odvija sa rediteljem prije  igranja njegove predstave – smanjuje se broj mogućih pitanja i prijeti opasnost da razgovor ode u neslućenom pravcu.

Kad se sve uzme u obzir – ovogodšnji FIAT je djelimično promašen festival. Ko je dobio nagradu i zašto – neću govoriti jer je bez smisla govoriti o takmičarskom programu kad je toliko predstava iz gore pomenutih razloga ili otkazano ili tehnički upropašćeno. Konkurencija je bila sužena a i sam žiri nije prećerano dolazio (sa izuzetkom jednog člana) na izvedbe predstava.

Mato Kankaraš

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=4289

Objavio dana sep 18 2015. u kategoriji Izvještaj, Komentar, Novinarstvo. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV