Pjesme Marije Dragićević

 

PONOĆNA

 

 

Stepenice, hodnici i tajni prolazi.

Prostor koji tako dobro poznajem i osjećam svakim dahom.

Mogao je postati moje skrovište- bijeg od svijeta.

Ali kad ti dio duše ostane na nekom mjestu

jednim dijelom bića mu neminovno zauvijek pripadaš.

Riječi mi naviru u sjećanje iako se trudim da ih potisnem.

U ušima mi odzvanja eho prošlih dana.

Govorio si:

„Kako divno osjećaš muziku“

„Sviđa mi se što ne živiš pravolinijski (štogod ti to značilo)“

„Uvijek ću te osjećati kao svoju“

Zar ih je moguće zaboraviti?

 

Kao da je bio san .

Kao da se sve dešavalo nekom drugom.

U nekom drugom životu i svijetu.

A ja sam bila samo nijemi svjedok.

 

I dalje ne pronalazim odgovor na mnoga pitanja.

Zašto te tako snažno osjećam iako nisi tu?

I onda kad drugi pokuša da mi se približi.

Do mene ništa ne dopire.

Zaglušuje me ponovo onaj isti zvuk.

Tvojih velikih riječi od kojih nije ostalo ništa.

 

A ipak mi znače.

 

Neke slike nikad ne blijede.

Priznajem.

Viđala sam te na licima prolaznika.

U stranim gradovima.

Gdje god da se zateknem sa mnom si.

 Oni nose Tvoje košulje .

Kosa im ima iste valove kao tvoja.

Tek kad im se približim i pogledam ih u oči

Shvatim da niko od njih nije Ti.

Nemoguće je zaboraviti kako su te oči gledale.

Upijale svaku crtu mog lica , svaki pokret i glas.

Sijale nekim čudnim sjajem kao nijedne do tada.

 

Ostaju urezani zauvijek.

Taj pogled. I 25. dan onog mjeseca neke tamo davne godine.

I da si prvi koji je u meni prepoznao „ono nešto“.

Sav ushićen pjevaš mi „devojko mala“

a ja ni ne slutim da će sve to nestati u treptaju oka.

Onda ću uzviknuti Vitovu „Sunce, hladno mi je“

Iz očiju će poteći rijeka,

a u rukama ću držati Onu knjigu ,

okrenuću 240. stranu

i za tih par minuta dok pjesmi ne dođe kraj

imaću iluziju da si pored mene.

 

U nekom narednom životu voljela bih da ti kažem

ono što nisam uspjela do sada.

A ne vjerujem da će biti nove prilike.

 

 

Jedno je sigurno.

Ova pjesma će nas nadživjeti.

Ona će nastaviti da priča jednom započeto.

 A ti nećeš uspjeti da zaboraviš.

Ma koliko se trudio i ubjeđivao sebe u to.

Dio mene je ostao zauvijek sa tobom.

I to ništa ne može promjeniti.

 

Tu sam.

U pjesmama koje pjevaš,

U stihovima koje čitaš,

U vazduhu koji dišeš.

Kad ostaneš sam.

I kad ti dođem u san.

Moj lik je možda blijed

ali provijava kroz hodnike tvojih sjećanja.

 

I san i java sam.

 

Ne , nije ovo još jedna pjesma o Tebi.

Ovo je pjesma o Nama

kakvi smo mogli ali nikad nećemo postati.

Ova će nas pjesma nadživjeti.

Zapamtiće je krovovi dalekih mansardi i jedno rađanje dana koje se neće ponoviti.

Ali vječno je .

 

 

 

 

TI I JA IZMEĐU SNOVA

 

Nedeljna jutra pa  još  jesenja.

Šire svoju  neodoljivu  magiju.

Osvanu  još jedno – u kom  sam  te prenijela  iz  snova  u  realnost.

 

„I šta mi to imaš  za  reći, kakav  je  plan  za  danas?“

 „Ostajemo  ovdje  ili  odlazimo  u  onaj  daleki  predio samo  nama znan?“

 Onaj  što ga  ja  krstim  sa  „ iza  sedam  brda,  iza  sedam  gora“ , 

 a  zapravo  je  tako  blizu.

 Toliko puta izmaštan  a  još  nedosanjan.

 

Ne  moraš  ni  odgovoriti. Čitam  ti  iz  pogleda.

Možda  i  ne želiš  pokazati  ništa  od  onog  što znam da  postoji-

duboko u tebi ,  duboko u  nama.

Ali  oči  te  odaju.

Sve  ti  čitam :  sjeta, obrisi čeznje, blagi , jedva  primjetan osmjeh 

Pa  ponovo  pogled  u  stranu  kao  da  ne mariš što  postojim.

 

Prilagođavam  se  tim  znacima.

Ali  ne  umijem  uzvratiti na  isti  način.

Zapravo  i ne želim.

Moram  da  kažem  i  pokažem. Ovdje  i  sada.

Kako  i  koliko  Volim.

Kroz  pjesmu, kroz  riječ.

I šapatom i krikom  jednako snažno.

 

 

Znam  da  ćeš  razumjeti. Uvijek  i  jesi.

 

Ali  ja  ne znam gdje ću sa ovom nježnošću što buja i preliva se iz  mene na samu pomisao o tebi.

I na  početku i  na  kraju  ovog  sna.

I ne  samo nedeljnim jutrima.  I ne  samo  u jesen.

 

 

Vrijeme  između  nas

 

Jedino  ostaje  tišina.

Roj neizgovorenih  riječi.

Gdje ću s njima?

 

Kome  da  uputim  sve  ono  što  sam  htjela , smjela

Tebi- samo  jednom

A  željela  nebrojeno  puta?

 

I  kad  ponestane snage, vazduha, smisla

Još  uvijek  postojiš  Ti.

Vrijeme prošlo- samo  kroz maglu vidljivo.

Ipak  daje  mi  neopisivu radost.

 

Izvor  je  sa  kojeg  pijem

U ovoj  praznini i pustoši  koja  nas nagriza .

Zrak svjetlosti , pokretač i motiv  za  novo sjutra.

 

Te mi se neizgovorene riječi  kao eho vraćaju još snažnije.

Krik u tami. Bujica toliko jaka da prijeti da me preplavi.

 

Zato  mi  nemoj  dati  ni  trunku nade, pogotovo ne lažne.

Ponijeće me val  a  dobro znaš  da mi ne treba puno-

Da Sve izmaštam. Pretočim u  stih.

 

Kad  zamislim  Tebe, Sebe  kraj  Tebe

i pustim : „I’ll stand by  you” Pretenedersa  i „ Stay”- Shakespears sisters nastupiće  suština.

Onog što je unutra .

 

            Sa zadnjim taktovima realnost je  još više  zaboljela.

 

 

1 2

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=7317