Don Niko Luković – Ana Marija Marović
PORIJEKLO – DOBROTA
Dobrota svojim – sedam kilometara dugim – nizom kuća, umjetničkim crkvama, baroknim palatama sa detaljima domaće provincijske arhitekture, svojim sinovima – nosiocima narodne misli i vjekovima preduzimljivim u pomorskoj privredi – zauzima istaknuto mjesto u Bokokotorskom zalivu.
Njena rodoljubiva osjećanja i slovensko gostoprimstvo opjevao je Njegoš, a njena junaštva Andrija Kačić-Miošić i Ivan Nenadić.
Sa urbanističkog gledišta je podijeljena na skupine kuća po bratstvima. Sjeverno od crkve Sv. Stasije (Eustahija) upada u oči slikovita skupina kuća bratstava Ivanovića i Marovića, među kojim dominira palata Ivanovića, jedna od najljepših baroknih građevina Boke iz druge polovine XVIII vijeka. Kuća Marovića, jednospratna, otmenog izgleda, tipična je bokeljska kapetanska kuća. Iz nje je potekla najveća ćerka Dobrote, čije je ime izašlo iz okvira rodnog kraja – Ana Marija Marović. Otac joj je bio Jozo Marović, brodovlasnik i trgovac, a majka Marija Ivanović, oboje rođeni u parohiji sv. Stasije.
Obitelj Marović, jedna od uglednih i starih dobrotskih porodica, dala je mnogo naustrašivih i zaslužnih pomoraca počevši od XVII do XIX vijeka. Već u popisu dobrotskih brodova iz 1717. g. spominje se Matija Marović, zapovjednik i vlasnik ‘’tartanele’’ sa sedam ljudi posade[1]. Zanimljivo je, da se u tom popisu gdje preovladavaju patronimici, spominje prezime Marović.
Marovići su u XVIII vijeku bili jako pomorsko bratstvo. To se vidi iz popisa raznih trgovačkih putovanja u različitim smjerovima, u kojima učestvuje u prvoj polovini toga vijeka sedam kapetana (patruna) Marovića, tako da oni u tom razdoblju dolaze u Dobroti na trećem mjestu po broju obavljenih trgovačkih putovanja, poslije bratstava Kamenarovića i Radimira[2]. Kapetan Ilija Marović svojom trabakulom ‘’Eneo’’ 1834. g. prenio je iz Trsta u Kotor štampariju (47 sanduka), koju je Njegoš nabavio u Rusiji[3]. Ovaj neustrašivi pomorac spasio je, izlažući svoj vlastiti život, posadu jednog nastradalog engleskog trgovačkog broda i bio odlikovan 1836. godine od austrijskog cara Ferdinanda I zlatnom medaljom[4]. U XIX vijeku je bilo jednovremeno trinaest kapetana duge plovidbe iz bratstva Marovića[5]. Ovo bratstvo dalo je i vrijednih svećenika, među kojima je Bogdan Marović, zaslužni paroh crkve sv. Matije u Dobroti i počasni kanonik Stolnog kaptola sv. Tripuna u Kotoru (1857. g.)[6]
Marovići kao i Ivanovići slave Krsno ime Krstovdan (14. septembar).
Obitelj Ivanović čuvena je po svom slovenskom rodoljublju, znamenitim i zaslužnim ljudima: pomorcima, junacima, književnicima, narodnim prosvjetiteljima i primjernim svećenicima. Poznat je istoričar i pjesnik, kanonik dr Marko Ivanović-Moro (1741.-1825.) i narodni pjesnik Bogdan Ivanović (1800.-1870.). Braća Marko i Jozo Ivanović stekli su neumrlu slavu pobijedivši tripolitanski šambek pod zapovjedništvom zloglasnog gusarskog vođe Hadži-Ibrahima od Anadolije, u atenskoj luci (Pireju) 19. aprila 1756. godine. Marko je u ovoj borbi poginuo. Ta pobjeda, održana nad znatno nadmoćnijim neprijateljem, odjeknula je Evropom. Mletački senat odlikovao je Joza Ivanovića kavalijeratom sv. Marka i zvanjem ‘’konte’’, a, što je značajno, odlikovao je i njegovog oca Vuka, jer je odgojio takve junake[7].
Sv. Stasije, Dobrota
Obitelj Ivanović je 1833. god. ugostila Njegoša prilikom njegovog putovanja u Rusiju. Po predanju, kada je početkom XVIII vijeka vladika Danilo bio na prevaru zarobljen od Turaka, porodica Ivanovića, iako onda na mletačkoj teritoriji, prva je, i to vlastitom inicijativnom, dala svoj prilog u zlatnim dukatima za Vladičin otkup. To nije mogla da zaboravi velika duša pjesnikova, pa je on Ivanovićima (kontu Matu i Jozu) u znak zahvalnosti, 1833. god. posvetio svoj prvi značajni spjev ‘’Glas kamenštaka’’ i u predgovoru im napisao topli hvalospjev (zove ih ‘’dragom i osobito poštovanom braćom’’).
Ivanovići su bili mecene crkve sv. Stasije, koja je završena 1773. U njoj su, krajem XVIII vijeka, podigli umjetnički oltar od bijelog kararskog mramora sa drvenim Raspećem znatne umjetničke vrijednosti.
Predanje je da je darovatelj Ivanović taj križ iz pobožnosti nosio na leđima veći dio puta do crkve.
Ana Marović je od obje loze baštinila kršćanske vrline, plemenita osjećanja i slovensku odlučnost, neustrašivost i čvrst karakter. Zgodno opaža njen italijanski živopisac: ,,Il nome dei Marovich rivela la loro origine dalmata. È un fatto di cui bisogna tenere debito conto perchè spiega il temperamento di Anna Marovich, la donna intelligente, volitiva, tenace, per nulla timorosa di difficoltà e di tempeste, impetuosa e generosa, di cui narriamo la vita.’’[8] (,,Ime Marovića otkriva njihovo dalmatinsko (slovensko) porijeklo. To je činjenica, sa kojom treba računati, jer ona objašnjava temperament Ane Marović, žene misaone, jake volje, čvrste, neustrašive pred poteškoćama i olujama, smjele i plemenite, čiji život opisujem.’’).
_____________________________________________
[1] Miloš Milošević: Jedan dokumenat o razvoju pomorstva Dobrote i Ljute početkom XVIII vijeka. Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru V – 1956, str. 77.
[2] Miloš Milošević: Nosioci pomorske privrede Dobrote u prvoj polovini XVIII vijeka v. Godišnjak VIII PMK 1959., str 125-126.
[3] Petar Kolendić: Njegošev ‘’Glas kamenštaka’’, SAN Spomenik XCIV, Beograd 1956., str. 11.
[4] Đurko Radimir: Kapetan Ilija Marović, Godišnjak PMK VII 1958, str. 302.
[5] Antun Tomić: Dobrotski kapetani duge plovidbe, Godišnjak PMK IX 1960., str. 275.
[6] Bio je odlikovan od austrijskog cara Zlatnim križem za zasluge s krunom (za kulturne zasluge) – Kalendarium Ecclesiae Cathedralis et Dioecesis Catharensis 1857., Spalati. – Spominju se još: don Pavo Marović, paroh sv. Matije u Dobroti i don Stijepo Marović (1755.-1852.) kao pisac ili pjesnik.
[7] U riznici crkve sv. Stasije čuvaju se trofeji borbe: alaj-barjak, koji se vio na šambeku Hadži-Ibrahima, i njegov saruk, kao i prvo izdanje Kačićevog ‘’Razgovora ugodnog naroda slovinskog’’, posvećeno Ivanovićima.
Zauzimanjem gospodina Iva Ivanovića i njegove rođake g-đe Margete Ivanović (oboje su nastanjeni u Mlecima) nedavno su poklonjene Pomorskom muzeju u Kotoru dvije umjetničke slike na platnu od Canaletto-vog sljedbenika Vincenza Chilone, slikara-vedutiste (1758.-1839.), koje prikazuju borbu Ivanovića sa turskim gusarima pred Patrasom 1751. i 1756. god. u Pireju.
[8] Aurelio Signora: Anna Maria Marovich, Milano, 1952., p. 7.
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=9130
Objavio Urednik
dana sij 10 2022. u kategoriji Lik i djelo.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst
[…] g. spominje se Matija Marović, zapovjednik i vlasnik “tartanele” sa sedam ljudi posade[1]. Zanimljivo je, da se u tom popisu gdje preovladavaju patronimici, spominje prezime […]