Devastiranje crnogorskih manastira: Ostrog

Manastir Dobrilovina

 

Manastir Dobrilovina je izgrađen 1609. godine.

Na ovome mjestu postoja je stariji hram i konak.

Više puta je pustošen i paljen od strane Turaka – samijem tijem i više puta obnavljan.

Potonja značajna obnova je iz 1905. godine.

Poslije II svjetskog rata manastir je napušten.

Ponovo je »zaživio« 1989. godine.

 

 

Manastir Svetog Đorđa, kojeg čini crkva Svetog Đorđa, poznat pod imenom Dobrilovina – izgrađen je na lijevu bandu rijeke Tare, zapadno od Mojkovca, u rijetko impresivnom pejzažu, okružen livadama, šumama i planinskim vrletima.

 

Manastirska crkva, jednobrodna, kupolna građevina sa poprečnim transeptom koji formiraju pravougaone, plitke i niske pijevnice, sa polukružnom apsidom na istočnoj i pripratom na zapadnoj strani, skladno je arhitektonsko rješenje sa fino uklopljenom i originalnom drvenom kulom zvonika nad ulazom, uz pročelje priprate.

Proporcijama i rješavanjem odnosa masa, mada umanjenih dimenzija, podśeća na Manastir Moraču, pa je poznata i pod nazivom »mala Morača«.  

Manastir Dobrilovina je dobro kulture od nacionalnog značaja!

Kako su vrijeme i okolnosti, nakon »zaživljavanja« manastira 1989. godine, donijeli i potrebu za izgradnjom novog konaka – isti je izgrađen na najgrđi mogući način. Od učinjenog, moglo je biti grđe samo – da je ova kuća-konak, manjim ili višim svojijem dijelom, »naslonjena« na samu crkvu.  

Naime, konak je izgrađen na jugozapadnom dijelu manastirske porte, tako da, kad se uskijem putom (jedinim pristupnim), koji se odvaja sa glavnog puta Mojkovac-Đurđevića Tara, pośetilac primiče manastiru – crkvu samo djelimično vidi ili je, od novoizgrađenog konaka, uopšte ne vidi, tako da se oko istog mora obigravat da bi se uljeglo u crkvu.    

Što više – i da ovo nije jedini pristupni put, izgradnja konaka je bila nedopuštiva na mjestu ispred manastirske crkve, jugozapadno od crkve, tijem prije što je i u samojzi manastirskoj porti bilo prostora, duž njezinog śevernog ogradnog zida, za neuporedivo »bezbolniju« gradnju – uspješnije rješenje u konkretnomu prostoru.

Kako u današnji vakat SPC nije ničesovi finansijski problem dokupit ili, može bit, uzurpirat prostor-površine neposredno oko (skoro će cijelo stoljeće) nasilno otetijeh crnogorskijeh manastira, a okolo zanago ima dovoljno livada za tako nešto – za očekivat je bilo i mnogo više suptilnosti i odgovornosti u »nalaženju-određivanju« lokacije za gradnju konaka. 

Naravno – najumjesnije je šćelo bit da je »novi konak« podignut na mjesto »starog konaka«, koji se nalazio śeverno i vanka sadašnje manastirske porte (a vjerovatno u okviru nekadašnje) i koji je bio »dovoljno« sačuvan još u drugoj polovini XX stoljeća – to jes, da je »stari konak« rekonstruisan.

Kad je potrebito i kad se planira izgradnja kuće-konaka, koja će skupa sa dobrom kulture činjet kompleks-cjelinu, prvo se mora, glede na sadržaj, a prije svega na veličinu buduće kuće/kuća (horizontalni i vertikalni gabariti), vrlo oprezno pristupit odabiru lokacije, odnosno – pazit da: svojijem položajem (udaljenošću-blizinom), volumenem (veličinom) i arhitekturom (oblikovanjem masa, tipologijom, likovnošću fasada, detaljima i materijalizacijom), ta nekoja nova gradnja, ne ugrozi autohtonost arhitekture postojećeg dobra kulture i njegovu dominantnost u prostoru.

 

U ovom slučaju upravo je učinjeno sve obrnuto i naopako:

 

  • Konak je izgrađen ispred ulaza u relativno malu manastirsku crkvu i u njezinoj neposrednoj blizini – tako da je »zaklanja« i »sklanja«, a trebalo je bočno od crkve i na pažljivo odmjerenoj razdaljini;
  • Ova građevina u osnovi ima dimenzije 13 m x 11 m, spratnost S+P+Pk1+Pk2 (čak četiri etaže) i površinu oko 500 m2 – tako da crkvu čini »još manjom«, a ista površina se mogla »dobit« – izgradnjom konaka više površine u osnovi (primjera radi: u obliku izduženog pravougaonika), ali zato manje spratnosti (S+P), što bi bilo neuporedivo primjerenije i stručnije.

 

Samo da spomenem i da je mobilijar u crkvi uglavnom nov i ne uklapa se u skladnost unutrašnjeg prostora.

Agresivni »SPC-graditelji« i ovđe su pokazali svoju nežnavenost i nepoštovanje svega što smo stoljećima na ovim prostorima umjeli izgradit i sačuvat, jer je njihovim »činjenjem« (a ne libe se), nekadašnja slika Manastira Dobrilovina u okruženju – nestala, kâ što je ovi naš jasni mentalni orijentir u prostoru  –  izblijedio!

1 2

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=6320

Objavio dana Aug 22 2018. u kategoriji Stav. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV