Okovani Prometej

EKSODA

(PETI ČIN)

PRVA POJAVA

Prometej, Horovođa

 

PROMETEJ

Zacijelo Div će, ma koliko da je gord

još krotak biti, jer se priprema

da uđe u brak što će s vlasti bez traga

oboriti ga. Oca Krona potpuno

izvršiće se kletva kojom kunjaše

sa svoga drevnog trona kada je padao.

A iz tog jada jasno reći izlazak

od bogova mu niko ne može do ja!

Ja znam to, znam i način. Nek on śedi sad

i prkosi u nebeski se uzda grom,

i ruka nek mu trese strijelom plamenom!

To nikakvu mu neće pomoć donijeti

da mučnim padom s trona sramno ne padne.

Sad protivnika takva na se diže sam,

Junaka čudna, borca neodoljiva,

od munje žarke što će jači naći plam

i strašan prasak pred njim grom umuknuće,

i Posidonu trozubac polomiće,

to koplje od kog zemlji dno se potresa.

Kad u tu padne nesreću, naučiće

koliko se od ropstva razlikuje vlast.

HOROVOĐA

Tom željom svojom Divu čast ocrnjuješ.

PROMETEJ

I zbiće se. Što želim to i kazujem.

HOROVOĐA

Zar iko misli da će Diva srušiti?

PROMETEJ

Od mojih još će teže muke mučiti.

HOROVOĐA

Ne trneš zar kad takvu prijetnju prosipaš?

PROMETEJ

A šta me strah kad smrt mi nije suđena?

HOROVOĐA

Još bolnije ti bole može zadati.

PROMETEJ

Nek čini samo! Ja sam na sve pripravan.

HOROVOĐA

Ko pametan je, klanja se Adrastiji.

PROMETEJ

Ta poštuj, moli, laskaj svakim vlastima!

Tvoj Div je meni manji nego ništavac.

Nek radi, vlada kratko vrijeme po volji,

jer bogovima neće dugo vladati.

Al’ evo vidim divova glasonoši,

u gospodara novog slugu pokornog,

zacijelo stiže nove glase noseći.

(Vazduhom dolazi Hermo u krilatoj obući s glasničkom palicom u ruci te stane na stijenu pred Prometeja i Okeanide)

 

DRUGA POJAVA

Prometej, Hermo, Horovođe

 

HERMO

Mudracu tebi, strasti kivnoj, prekivnoj

što zgriješi bogu smrtan stvor pomažući,

ja tebi, kradivatro, evo govorim.

Moj otac poziva te da mu kažeš brak

sa kog će – to se hvališ, vlast izgubiti

i pritom ništa nemoj zagonetati,

no po istini reci sve! I dvostruk put

ne zadavaj mi ovamo, Prometeju!

Ta vidiš: Div se time ne umekšava

PROMETEJ

Tvoj govor dostojanstven, oholosti pun

ka’ božijoj što dolikuje posluzi.

Sad novi vladate i odmah mislite

da carujete spokojno. Zar ne viđeh

đe dva već gospodara otud padoše?

i trećem, sad što vlada, uskoro ću pad

sramote pun da vidim. Misliš da me strah?

I da se stiskujem pred novim bozima?

Daleko sam od svega toga ja. A ti

odbrzaj natrag putem kojim doleće!

Ta ništa što me pitaš nećeš doznati!

HERMO

Al’ ono i prije samo takvim prkosom

ti pristade u luku ove nevolje.

PROMETEJ

Za tvoju dvorbu ovom svojom nevoljom,

to znaj mi dobro, ja se ne bih mijenjao.

HERMO

Ta bolje, milslim, ovu stijenu dvoriti

no ocu Divu glasnik biti pouzdan!

PROMETEJ

– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –

Samosioni nek se tako razmeću!

HERMO

A tebi kanda godi ovaj položaj?

PROMETEJ

Da godi? Da u njemu svoje dušmane

ja ugledam! I tebe u njih ubrajam!

HERMO

Za slučaj svoj i mene zar okrivljuješ?

PROMETEJ

U jednu riječ: ja mrzim na sve bogove

za moju pomoć što mi krivdom vraćaju.

HERMO

Ja bjesnilo ti čujem, bolijest nemalu.

PROMETEJ

Da, bjesnim, znači l’ mržnju to na dušmane.

HERMO

U dobru da si, nepodnošljiv bio bi!

PROMETEJ

Jao meni!

HERMO

„Jao!” – za taj uzvik ne zna Div

PROMETEJ

Al’ drugo vrijeme nauči to svakoga

HERMO

Pa ipak još n e umiješ bit’ razborit

PROMETEJ

Inače, ne bih s tobom, slugom, zborio

HERMO

Što otac traži nećeš kazati?

PROMETEJ

Zahvalnost dužan tim bih dug mu platio.

HERMO

Bogomi, izgrdi me kao derište.

PROMETEJ

Zar nijesi derle, i od njega luđi još

kad misliš da ću ja ti štogođ otkriti?

Ta, nemamučila ni sredstva kojim Div

primorat bi me mogao da nažem mu to,

dok sramotnih ne oprosti me okova!

A dotle, neka bača munju ognjenu,

a snijegom nek bjelokrilim i gromovljem

sve do dna zemlje uzdrma i pomuti,

al’ ništa od tog neće mene saviti

da rečem ko će njega s vlasti srušiti!

HERMO

Razmotri, da l’ se spasiti može prkos taj!

PROMETEJ

To davno viđeh, već i o tom promislih

HERMO

Ta pregni već, pregni jednom ludače,

i misli prema jadu svome sadašnjome!

PROMETEJ

Dosađuješ i govoriš kao talasu.

Da nikad ne pada ti da ću ja

zadrhtati pred Divom, žena postati

i kao baba da ću ruke pružati

i njega, boga najmržega, moliti

da putȃ ovih riješi me, to nikako!

HERMO

Ja mnogo zborih, opet zalud zboriću, –

ta molbe ništa srca ti ne mekšaju

i ne blaže; ka’ ždrebe prvōm prezan

đem grizeš, siliš se i uzdi otimaš.

Al’ slaba mudrost rađa tvoju pomamu.

Ta prkošenje jogunica bezumnih

po sebi samo nikad ne pobjeđuje.

Ne poslušaš li riječi mojih, pripazi

kolika bura, neodoljiv bijeda val

na tebe ustaju! tu stijenu vrletnu

moj otac grmljavom i munjom ognjenom

razvaliće, i tijelo tvoje sakriće, –

iščeznućeš u zagrljaju kamenom!

I tu ćeš duge probaviti vjekove

dok ne vratiš se na svijet. Divov krilat pas,

krvožedna i pohlepa orlušina,

komate krupne sa tijela tvoga kidaće;

gost nezvan cijelog dana tebi slijetaće

i crnu jetru požudno komatiće.

A kraja tima ne očekuj patnjama,

dok bog se koji ne javi ka’ zamjenik

tom kadu tvom i za te rado ne pođe

u mračni Had, u crni bezdan Tartarov.

I zato riješavaj! Jer nije torlanje

to što rekoh, no svu izložih istinu,

jer usta Divova ne znadu lagati,

no svaka njihova ispunja se riječ.

A ti se trgni, razmišljaj, ne pomisli

drskoća da je bolja nego smotrenost.

HOROVOĐE

Da Hermo pravo zbori i mi mislimo,

jer gonite da prkositi prestaneš

i savjete mu pametne da prihvatiš.

Ta poslušaj! Sramota mudru griješiti.

PROMETEJ

Za glasove što ih ovaj mi otkri

ja ranije znadoh, a nije sramota

kad dušman od dušmana podnosi zlo.

I neka se na me obara strijela,

ognjevitih munja vijugasta zmija,

a gromom i bijesom vjetrova divljih

nek vazduh se prolama sav, i zemlji

nek vihor u temelju korijenje trese,

a valovitog mora žestoka huka

nek zvijezdama zaspe putanje,

i bezdanu crnu Tartaru na dno

nek Dive tijelo strmoglavi moje

u vrtlogu tvrde svirepe sudbe,

al’ cijeloga mene ubiti neće!

HERMO

Bjesomučni takve izbacuje riječi,

i odluke takve čuju se od njih.

Koliko još treba da oholost njemu

poremeti um? Šta popušta gnjevu?

(Obraća se Okeanidama)

A vi, što njegove žalite muke,

i jade mu trpite zajedno s njime

sa ovoga mjesta hitajte nekud,

da gromova strašna rika i bijes

ne pomuti vama pamet i svijest!

HOROVOĐE

Što drugo mi zbori i drugo mi svjetuj,

i slušaću rado! Naređuješ nešto,

al’ naredbu tu ne mogu da trpim.

A zašto me goniš, sramotu da činim?

Sve patnje hoću da podnosim s ovim.

naučih da izdaju mrzim duboko,

i bolijesti nema

što meni bi od nje gadnija bila!

HERMO

Al’ pamtite to što rekoh unaprijed!

i ako u nevolju padnete ljutu,

ne krivite sudbu, ne recite da vas

u nenadnu nesreću uvali Dive!

Ne, doista! U nju vi ćete sebe

uvaliti same! Nije tu prepad

ni varka, sa znanjem vi ćete sebe

zaplesti u nevolja beskrajnu mrežu

Sa sopstvenog bezumlja svoga!

(Hermo odlazi i odmah počnu vjetrovi da bjesne. Sve brže i jače pucaju gromovi i munje sijevaju; oblaci tamni zastiru nebo i motaju se oko glavica; zemlja se trese, Okeanide kleknu.)

 

PROMETEJ

Što riječ bi, evo se dešava sad:

već zemlja se trese, a pod njom odjekuje gromova rika,

i sijevaju bičevi plamenih munja a vitlaju prašinu vihori bijesni;

već vjetrovi svi u napadu ljutom

od jednoga dijela hitaju drugom;

u svirepoj borbi sve se komeša,

u koštac se hvataju nebo i more!

Ovakvim udarcem bije me Div,

Sve na mene pada strah da mi zada.

(Strašan urnebes)

O majko presveta moja, i ti,

o zrače, ti izvore svjetlosti sve,

vi vidite kako po nepravdi patim!

(Bezdan proguta sve)

1 2 3 4 5 6 7

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=5397

Objavio dana Mar 5 2017. u kategoriji Drama. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV