Okovani Prometej

TREĆA EPISODIJA

(ČETVTI ČIN)

PRVA POJAVA

Prometej, Ija, Hor

 

 

IJA

Ta kakva je zemlja? Kakav li narod?

Ta koga na stijeni vezana vidim

da vjetar ga bije?

Sa kakva te grijeha razdire kazna?

Izvijesti me kuda,

u koju zemlju jadna zalutah?

Jao! Jao!

I opet nesrećnu me obad bode!

Lik Arga Zemljina – sačuvaj bože! –

čuvara moga vidim stookoga!

O, za mnom se šunja, očima zvjera,

ni mrtva ne krije ga zemlja,

nego iz donjeg ustaje svijeta,

pa me bijednu progoni gladnu

i po morskom vrze se žalu

Strofa

Voskom spojena svirala glasna

zvucima ljulja me u san.

O lele! Oh, kuda me vode

te daleke lutnje?

Šta skrivih ti, Kronov sine,

s koga, s koga mi grijeha ti ove

nametnu muke?

Ta zašto me strašnom bjesnoćom

poluđelu kinjiš ovako?

Ili me spali il’ u zemlju metni, il’ u more

nemani daj!

Nemoj odbiti mi

što te, gospode, molim!

Dosta me lutanja duga

umoriše, ne mogu znati kako bih

otela se bijedi.

Čuješ li glase rogate cure?

PROMETEJ

Da ne čujem zar momu bijesom gonjenu,

šćer Inahovu? Za njom srce izgorje

u Diva, a sad Herin gnjev je progoni,

pa teške duge pute silom putuje!

Antistrofa

IJA

Otkud očevo doznade ima?

Kaži mi, jadnici, ko si,

te nesrećnik nesrećnoj meni

svu istinu zboriš?

I božiju bolijest spomenu mi

što me bodući satire, jao,

žalcima bijesa!

U mahnitu skakanju amo

dojurih morena glađu,

Herinom gonjena srdžbom. Ta ikoga ima li

zlosrećna još

da se ka’ ja pati?

Nego jasno mi reci

kakva me patnja još čeka?

da l’ ima melema il’ kakve pomoći?

Reci ako znadeš!

Kazuj, izvijesti skitnicu curu!

PROMETEJ

Što želiš znati, jasno kazaću ti sve

prostodušno, bez ikakvih zagonetki,

ka’ prijateljima što liči zboriti;

ti gledaš vatrodavca Prometeja.

IJA

Ti opšti spase sviju ljudi, patniče

Prometeju, zbog čega trpiš kaznu tu?

PROMETEJ

Baš prestah muke svoje oplakivati.

IJA

Zar nećeš meni pažnju tu pokazati?

PROMETEJ

Ta reci koju? Sve od mene saznaćeš.

IJA

Izjavi ko te prikova?

PROMETEJ

Div odluči, a Hefest rukom izvrši.

IJA

Za kakve grijehe mučiš ovđe muke te?

PROMETEJ

Nek bude dosta što otkrih samo to

IJA

I vrijeme još saošti meni jadnici,

tumaranju ovom kad će biti kraj

PROMETEJ

Da sve to ne znaš bolje ti je no da znaš.

IJA

Ne taji mi što imam prepatiti još!

PROMETEJ

Tu milost ja ti, vjeruj, ne uskraćujem.

IJA

pa šta se nećkaš onda kazati mi sve?

PROMETEJ

Ta hoću, ali strah me, zbuniću te tim.

IJA

Ne mari za me više no što marim ja!

PROMETEJ

Kad želiš, treba da ti rečem: dakle čuj!

HOROVOĐA

Ne, nemoj još! I meni malo radosti

učini! Čujmo najprije njenu nesreću,

nek sama priča svoju sudbu prebolnu,

a ti joj potom kaži jade buduće!

PROMETEJ

Do tebe, Ijo, stoji da im učiniš

tu ljubav, – to su sestre roditelja tvog.

Svoj udes oplakati, izjadati jad,

slušaču kad ko suze samilosti zna

izmamit, vrijedno je zadržati se tu

IJA

Ja ne znam kako bih uskratila vam to.

Što pitate me, jasno ćete čuti sve.

Doduše, bol je o tom govoriti

odakle na me nesrećnicu naleće

taj vihor od boga i propast lika mog.

Ta svagda obnoć u snu meni prikaze

dohodile u đevojačke odaje

i sve me dragale: „O srećna đevojko,

ne đevuj više, sjajnu imaš priliku

za udaju! Div, strijelom čežnje pogođen,

za tobom gori, žudi da te obljubi;

ti Divu, đevojko, ne odbij zagrljaj,

no idi Lerni onoj bujnoj livadi,

ka stadima i torovima očevim,

čeznuće oku svome Div da zagasi.“

I jadnu mene svaku noć su mučili

ovakvi snovi, dok ne dobih smjelosti

da ocu rečem ona noćna viđenja.

A u Pit i Dodonu često glasnike

on slaše, ne bi l’ čuo kakvo djelanje

il’ kakva riječ je bogovima prijatna.

Al’ vratiše se s izjavama nejasnim

i zagonetnim; táman bješe smisao.

Glas najzad razgovjetan stiže Inahu

sa strogim nalogom da mene od kuće

i zavičaja goni, da se jadnica

do na kraj zemlje odbačena prebijam.

Ne posluša li, Div će munjom gromovnom

da udarii sve mu pleme uništi.

On posluša to Loksijino prorooštvo,

i tužan tužnu mene tada oćera

i progna, al’ ga nagna sila Divova

da pritiv srca svoga tako postupi.

I odmah mi se lik i um izvratiše,

te rogata – što vidite – oštroustim

bodena obadom u skoku mahnitom

sve trčah prema Kerhni, pitkom izvoru,

i vrelu Lerni; za mnom stane srljati

govedar, porod Zemljin, Arg plahoviti

i svaki trag mi vrebat gusim očima.

Al’ njega naglo neočekivana kob

života liši; a ja, bijesom gonjena,

pred bičem božjim svud se svijetom potucam.

Šta zbi se, eto ču. A znaš li kazati

šta imam još da patim, kazuj! Nemoj me

iz samilosti lažnim tješit riječima:

najgrđe zlo je, velim izmišljena riječ.

HOR

Lele, lele! Prestani! Ah!

Nikad, nikad nemah nade

da će mi do uha doći glas nečuven,

ni da će mi takve neotrpne

muke, bruke, strašne huke

parati dušu dvoreznim rtom.

Jao, sudbo, sudbo!

Zgrozih se od jada Ijina!

PROMETEJ

Ti rano tužiš, strah te obuzeo svu,

a pričekaj da čuješ još i ostalo.

HOROVOĐA

Govori, kazuj sve! Ta vole patnici

unaprijed jasno znati jade potonje.

PROMETEJ

Da, prvu želju ja vam lako ispunih:

iz njenih usta htidoste da čujete,

da sama svoju izjada vam trpiju.

A drugo čujte sada, kakve muke još

od Here treba cura ta da premuči!

(Obraća se Iji.)

Ti, šćeri Inahova, pamti moju riječ,

da saznaš kad će putu tvome biti kraj.

Odavde suncu prvo kreni na istok,

pa prolazi kroz neorane krajeve!

I tada do skitača Skita doći ćeš,

na krasnim okolima što pletu čadore.

ne idi blizu im, no hučnom obalom

sve uz kraj hodi mimo zemlju njihovu!

Ne lijevoj srtani borave ti Halibi,

kovači gvožđa, njih se moraš čuvati,

jer divlji su , tuđincima neprisupni.

Na Hibrist, rijeku bijesnu, tada stići ćeš,

ne prelazi je, jer se preći ne može,

dok na sam Kavkaz, na tu goru najvišu,

na prispiješ, đeno rijeka bijesna navire

sa glavica. Prevaljujući visove

do zvijezda što se dižu, na jug udari,

i tada vojsci doći ćeš amazonskoj

što ne voli muškarce; u Temiskiri

kraj Termodonta one jednom živjeće,

đe Salmideški kršni žal se nahodi,

brodaru dušmanin, a očuh lađama.

I one vrlo rado kazaće ti put.

Do samih uskih vrata morskih prispjećeš.

tjesnacu Kimerskome; njega smiono

napusti, pa uzinu pređi Meotsku.

U svijeti dovijek velik širiće se glas

o putu tvom, on Bospor ime dobiće.

Oprostivši se tako s tlom Evropinim

na azijsko ćeš doći tle. Zar nije taj

nad bogovima car svemu jednako

silovit? To čeljade smrtno šćede bog

da obljubi – a nagna u to lutanje.

Na gorka prosca, đevo, nabasa mi ti

pred udaju, jer vijesti što ih sada ču

još muci tvojoj ni početak ne kažu!

IJA

O lele meni! Jao!

PROMETEJ

Ti zaleleka, zastenja, a šta li ćeš

tek onda kada jade čuješ ostale?

HOROVOĐA

Zar još ćeš ovoj drugih jada kazati?

PROMETEJ

Bogomi, ljuta jada more preburno.

IJA

Pa na što život meni? Zašto da se ja

ne survam odmah s ove tvrde hridine

o zemlju da se razbijem i muka svih

oslobodim? Ta bolje jednom umrijeti

no s dana u dan muke nove mučiti!

PROMETEJ

Tegobe moje teško bi podnosila,

Đe mrijeti meni nije sudbom suđeno!

Ta smrt bi oslobodila me nevolja,

a sad još kraja mojim nema patnjama,

sve dotle dok se s vlasti Div ne obori

IJA

Zar može Div da ikad padne s prijestola

PROMETEJ

Ta propast bi te, mnim, obradovala

IJA

A kako ne bi kad od Diva trpim zlo.

PROMETEJ

Ta znaj da živu ja ti rekoh istinu.

IJA

A ko će njemu carsko žezlo oteti?

PROMETEJ

Sam sebi svojim namjerama sujetnim.

IJA

A kako? Kaži ako riječi ti ne udi

PROMETEJ

Uzeće ženu, ali će se kajati.

IJA

Da l’ božiju ili ljudski! reci ako smiješ?

PROMETEJ

Šta pitaš koju, to se ne smije kazati

IJA

Zar žena s prijestola da ga strmoglavi?

PROMETEJ

Pd srca ona jačeg sina rodiće

IJA

I od te sudbe zar mu nema spašenja?

PROMETEJ

Ne, ako ja se okova ne izbavim.

IJA

A đe je spas ti kad se Dive protivi?

PROMETEJ

To biće jedan, iz potomstva tvojega

IJA

Šta reče? Moj zar sinak tvoj spasilac?

PROMETEJ

Potomak treći poslije deset prethodnih

IJA

To proroštvo više ne mogu shvatiti

PROMETEJ

I ne pitaj, svoje da doznaš nevolje!

IJA

Što ponudiš mi nemoj uskraćivati!

PROMETEJ

Od vijesti dviju jednu na dar dobićeš

IJA

A kakva? Reci obje, pa da izbiram

PROMETEJ

E dobro. Biraj: ili druge muke još

da otkrijem ti, ili spasioca mog

HOROVOĐA

Učini – budi dobar – jednu ljubav njoj

a drugu meni, molbu mi ne odbijaj

I ovoj kaži potonje tumaranje

A meni želim čuti spasioca tvog

PROMETEJ

Kad želite ja neću biti protivan

Što god me pitate, objaviću vam sve

Najprije ću tebi, Ijo, mučno lutanje

izložiti a ti ga piši u srce!

Kad pređeš vrata dvaju kopna granice

na istok žarki pođi, putu sunčevu,

i plivaj morskom pjenom dokle ne stigneš

do Kistene, do onih polja Gorgonskih,

đe borave Forkide, đeve matore

njih tri u liku labudskom jednooke,

jednozube; nit sunce na njih ikada

nit mjesec svojim sine zracima

a blizu njih tri sestre žive krilate,

zmijokose Gorgone ljud’ma dušmanke

kad čovjek pogleda ih, prestaje mu dah.

To kažem ti da znadeš biti oprezna.

Još druge čuj za ljudske oči užasne

Oštrokljunih se čuvaj pasa Divovih,

arslána ljutih i još vojske konjičke

Arimaspa jednookih što borave

đe Pluton valja valove zlatoteke.

Ne idi k njima! U daleku zemlju ćeš

ka crnom stići narodu što prebiva

kraj vrela sunca, đe je rijeka Etiop.

Uz njenu idi obalu, dok ne dođeš

do skokovaca, đeno s gora Biblovih

ka’ voda pitka pada Nil božanstveni.

Taj Nil u trouglasti vodiće te kraj

u nilsku zemlju, đe je, Ijo, dalek stan

i tebi i potomstvu tvome dosuđen

a čini l’ ti se tamno što il’ nejasno

ti opet pitaj me i razgovjetno čuj

ta više no što želim imam vremena.

HOROVOĐA

Imadeš li o mučnom joj tumaranju

još reći nešto il’ dosad prećuta

ti kazuj sve ti reče, milost moljenu

učini i nama, zacijelo još je znaš

PROMETEJ

Sad ču svršetak svemu svom tumaranju.

Da zna da po istini rekoh kazaću

što jadna premuči, dok amo ne stiže;

za svoje riječi daću takvu potvrdu.

Što dosadno je, ne moram da spominjem

te hitam samom kraju tvoga lutanja

na Mološke ravnice kad si prispjela

i vrletnoj Dodoni đe je śedište

i đe je proročište Diva tesporodskog,

tu čudo neviđeno: zbore hrastovi,

i oni sasvim jasno, bez uvijanja

ka’ potonjoj, ka’ slavnoj ljubi Divovoj

učiniše ti pozdrav – da l’ ti laska to?

Pa otud bijesom zahvaćena dohita

uz obalu na Rejin zaton veliki

a otud natrag trkom vjetar nagna te;

u potonja vremena morski zaliv taj

To dobro znaj mi, Jonskim će se prozvati,

o putu tvom spomen rodu ljudskom.

To znaci su ti moje svijesti proročke

da nešto vidim više no je očito.

Ostatak ona i vi čujte zajedno,

i sad se vraćam tragu riječi pređašnjih.

Na kraju zemlje one Kanob leži grad,

na samom nanosu u ušću Nilovu.

Tu jasnu svijet i pamet vratiće ti Div

oplodiće te samo lakim dodirom

Epafa crnog rodićeš; to ime on

po božijem činu dobiće; uživaće

plod zemlje široki što Nil je natapa.

S pedesetoro šćeri peto njemu koljeno

povratiće se gradu Argu nerado

da ukloni se braku s bratučedima.

A oni, strašću zanijeti, ka jastrebovi

golubica daleko neće pustiti

dolećeće za svadbom, lovom zlokobnim

al bog im neće dati sreće ljubavne

Pelazgija će krvlju dočekati njih

savladaće ih bdjenje žana smionih:

jer svaka mlȃda ubiće mladoženju

mač dvośekli kad krvlju žrtve omasti

da dušmane mi takva stigne Kipranka!

Al’ jednu šćer čežnja će premamiti

te bračno druga svoga neće ubiti

predomisliće se i više voljeće

i plašljivicom zvati se no krvnicom.

I ta će Argu carsku lozu roditi.

Da sve to jasno rečem, treba mnoga riječ

iz toga śemena će junak niknuti,

na glasu strijelac; on će mene iz mukȃ

izvući. Takvo meni reče proroštvo

pradrevna majka, ispolinka Temida.

A kad i kako, duga zbora treba to,

a da je saznaš, ne bi vajde imala.

IJA

O, naprijed, naprijed

grč hvata me opet i ludila bijes

već mozak mi pali, i bjesnila žalac

bez ognja me žeže

a srce mi dršće i o grudi bije!

A oči se mute i u muci vrte!

Sa staze me baci bjesnila vjetar,

nad jezikom više ne mogu da vladam,

i mutne mi riječi bez reda biju

o valove nevolje strašne!

(bjesomučna trči u nedogled.)

 

DRUGA POJAVA

Prometej, Hor

 

TREĆA STAJAĆA PJESMA

 

HOR

Strofa

Mudar, mudar onaj bješe

kome prvom ova misao na um pade

i ko prvo ovo reče:

bračnog druga biraj prema sebi,

nije blago ni raskoš ni zlato,

nek je blago što je srcu drago.

 

Antistrofa

Nikad, nikad, o Sudilje,

ne viđele mene ka’ nevjestu Diva

il’ ma koga s neba boga.

Iju đevu ja sa zebnjom gledam,

prosca boga ona odbijala,

sad je Hera muči kobnom skitnjom

Epoda

Nije strah me braka prema sebi,

jači bozi da ne zavole me,

oko njino ne zapalo za me

boj taj za boj nije, ni put za put.

Ne znam šta bi sa mnom bilo

ta ne vidim kako bi se

Divskoj volji uklonila.

 

Sljedeća stranica

1 2 3 4 5 6 7

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=5397

Objavio dana Mar 5 2017. u kategoriji Drama. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV