Okovani Prometej

DRUGA EPISODIJA

(TREĆI ČIN)

PRVA POJAVA

Prometej, Horovođa

 

PROMETEJ

(malo ćuti, a potom se prene)

Na držite od sujete il’ prkosa

da ćutim, no mi žalost srce podgriza

što sebe vidim ja ovako smrvljena.

Pa ipak, svima novim bogovima tim

ko drugi sve te časti podijeli no ja?

Al’ o tom ćutim. Ne volim da govorim

što znadete. No ljudske čujte nevolje

i kako njih što pređe bjehu glupavi

obdarih umom, dadoh svjetlost razuma!

Govorit neću to da ljude pogrdim,

no darom svojim da vam ljubav dokažem.

Prije gledajući oni zalud gledahu,

i slušajući ne čujahu, nego sve

ka’ slika u snu za sveg vijeka miješahu

bez reda. Ne znađahu šta je građen dom

i suncem ozaren, ni šta drvođelja.

Pod zemljom življahu ka’ mravi živahni

zavlačeći se u mrak tamnih pećina.

Pa ne znađahu stalna znaka nikakva,

ni kad je zima, ni kad cvjetno proljeće,

ni ljeto rodno; bez pameti ikakve

sav rad im bješe, dok im zvijezda tamni put

ne otkrih, njihov izlazak i zalazak.

Pa onda broj ima nađoh, znanje najbolje,

i slova dadoh im da znaju pisati,

i pamćenje, tu majku sveg umiještva.

I stoku prvi ja u jaram uhvatih,

da vuče plugove i nosi tovare

i čovjeka u poslovima preteškim

zamjenjuje, i konje uzdoljubive

upregoh – krasan ukras sjajnog raskoša.

Brodaru niko drugi nego ja moroplovku

sagradih lađu s platnenijem krilim.

Iznađoh smrtnom stvoru sve vještine te,

a sam ti jadnik misli nemam kojom bih

od ove oslobodio se nevolje.

HOROVOĐA

Zlo grdno tebe sklepta, pamet ostavi,

kolebaš se pa klonu kao ljekar loš

kad bolijest obori ga; sebi ne možeš

promaći kakav melem da se iscijeliš.

PROMETEJ

Čuj drugo da ti veće bude čuđenje,

vještine kakve, kakva sredstva izmislih!

A najveće je: kad bi ko obolio,

ne bješe masti nikakve, ni melema,

ni pića, a ni jela, no bez ljekova

svi propadahu, dok ih ne uputih ja

u miješanje sposonosnih ljekarija,

da svaku bolijest mogu njima liječiti.

I mnoge nađog načina proricanja;

dokučih prvi iz sna šta se dešava

na javi; glase nejasne protumačih

i znamenja na putu što ih srijetaju;

razredih tačno ptica grabilica let,

šta unači desno, a šta lijevo lećenje,

i kakvu hranu svaka od njih uzima,

i kakve su im mržnje, kakve ljubavi

i đe je dvoje i đe život zadružan;

pa kako glatka mora biti utroba,

i koje boje žuč da bog se raduje,

i kakav oblik išaranim jetrima.

I salom zavijene spaliv udove

i dugo bedro, toj vještini nejasnoj

uputih smrtan stvor i oku njegovu

otvorih ognjen znak što skriven bijaše.

Toliko o tom. Ko će najzad kazati

da ona blaga što se kriju ljudima

u utrobi zemaljskoj; bakar, željezo,

pa srebro, zlato, da prije mene pronađe?

Ta niko, znam to, osim laživ hvališa.

U malo riječi, priču tu da ne duljim:

vještine sve Prometej dade ljudima.

HOROVOĐA

Za ljude nemoj suviše se brinuti,

a za se mari jadnika! Jer vjerujem

i nadu gajim: pašće s tebe lanci ti,

i nećeš biti manje moćan nego Div.

PROMETEJ

Da tako bude, – usud postojani to

još ne odredi; neizbrojene patnje još

i muke trpjeću dok budem slobodan.

Vještina nema snage protiv nužnosti.

HOROVOĐA

A ko to upravlja kormanom nužnosti?

PROMETEJ

Tri Sudilje i, uz njih, Srde pamtilje.

HOROVOĐA

Pa od njih, dakle, zar je Div nemoćniji?

PROMETEJ

Od sudbine ni on uteći ne može.

HOROVOĐA

A šta je sudba Divu nego vječna vlast

PROMETEJ

To nikad nećeš čuti, pa i ne pitaj!

HOROVOĐA

To neka sveta stvar je što tajiš je ti.

PROMETEJ

Na nešto drugo pređite, još nije čas

da o tom zborimo. To moram tajiti

što mogu više; budem li to čuvao,

oprostiću se zla i grdnih okova.

 

DRUGA POJAVA

Prometej, Hor

DRUGA STAJAĆA PJESMA

HOR

Prva strofa

Ne dao mi Div svevladar

nikad pamet buntovničku,

no da svagda boga volim

i goveda mu koljem

i prinosim svete žrtve

kraj talasa neumornih

Okeana, oca moga!

Nikad riječju ne griješila!

U srce se zapisalo,

Nikad mi se izbrisalo!

Prva antistrofa

Blago onom čije dane

dokle god mu žiće traje

hrabra nada svagda prati,

radost vedra srce krijepi.

Ali mene jeza hvata

kad posmatram kako tebe

muke muče nebrojene.

Jer od Diva strah te nije,

samovoljno, Prometeju,

braniš ljude preko mjere.

Druga strofa

Besplodna je ljubav tvoja!

Ko te, dragi, može spasiti,

ko ti može pomoć dati

od tih ljudi dan što žive?

Ne viđe li slabost njinu,

lomne sjenke – slijepce slabe,

jadom svojim okovane?

Ljudski snovi nijesu kadru

da poredak sruše Divov?

Druga antistrofa

To ti saznah, Prometeju,

kada viđeh zlu kob tvoju.

Drugu pjesmu sad ti pojem,

a to nije ona što je

uz kupanje i kraj odra

na dan svadbe tebi pjevah,

kad mi sestru Hesionu

darom dobi i odvede

da ti vjerna bude ljuba

(Iznenada bane Ija s goveđim rogovima na glavi, pocijepanog ruha i zamršene kose.)

 

Sljedeća stranica

 

1 2 3 4 5 6 7

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=5397

Objavio dana ožu 5 2017. u kategoriji Biblioteka, Drama. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator MATOKAN