Okovani Prometej

 

PROLOG

(PRVI ČIN)

PRVA POJAVA

Vlast, Sila, Hefest, Prometej

( S desne strane dolazi Hefest s kovačkim alatkama i okovima. Vlasti i Sila vode vezana Prometeja.)

 

VLAST

Daleko na kraj svijeta, evo, stigosmo,

U pusti skicki kraj đe čovjek ne gazi.

Ti, Hefeste, na posao; izvršuj tu

što otac naredi ti: toga zlikovca

da prikuješ na ovu strmen visoku

u tvrdim okovima jakim klincima!

Jer ponos tvoj, sve stvaralačkog ognja sjaj,

on ukrade i smrtnom stvoru darova;

taj grijeh on mora otkajati bozima,

vlast Divovu da poštovati nauči,

a u ljudima da svoje veze prekine.

HEFEST

Ti, Vlasti, i ti, Silo, vi učiniste

što Dive naredi vam, sad ste slobodne

a mene strah je boga, svoga rođaka,

na burni greben taj da silom prikujem.

Al’ ipak moram na taj pos’o pregnuti,

jer opasna je šala riječju očevom.

(Obraća se Prometeju.)

O presmioni sine mudre Temide

ja tužna tebe tužan tvrdim lancima

za ovu pustu stijenu moram pribiti

đe smrtnom stvoru nećeš ugledati lik,

ni čuti glas, a sunčev pržiće te žar,

i zato cvijeće tvoga tijela svenuće;

na ugod tebi noć zvjezdana kriće dan,

i opet sunce rani mraz rastapati.

Te patnje breme nosićeš neprestano,

jer oslobodilac ti ne rodi se još.

To steče ti za svoju ljubav k ljudima.

K’o bog ne bojeći se gnjeva božijega

ti preko prava dade časti smrtnima,

i zato stojke čuvaćeš tu strašnu hrid

sve bez sna, ne savijajući koljena,

a nebu mnoge plače, mnoge vapaje

badava slaćeš: Div je srca bezmitnog.

A strogo vlada svaki novi vladalac.

VLAST

Gle, šta oklijevaš i šta ga žališ uzalud?

Ne mrziš boga bogovima najmržeg

što blago tvoje smrtnom stvoru izdade?

HEFEST

Al’ krv i srodstvo jaku vezu stvoriše.

VLAST

Pa dobro, ali smiješ li riječi očeve odbaciti

zar te toga nije više strah?

HEFEST

Ti svagda svirepa i puna drskosti!

VLAST

Tvoj plač ne pomaže mu. Nemoj uzalud

naprezati se, ako nema uspjeha.

HEFEST

Ah, prokleo bih ovaj mrski zanat moj!

VLAST

A što ga proklinješ? Da prosto izjavim

tvoj zanat za te muke ništa nije kriv.

HEFEST

Al’ ipak da je kome drugom zapao!

VLAST

Tegoba sve je osim vlast nad bozima,

jer osim Diva niko nije slobodan.

HEFEST

To znadem, i tu nema šta da zamjerim.

VLAST

Pa onda žuri se i gvožđe baci na nj,

da otac samo ne spazi đe oklijevaš.

HEFEST

Ta evo, gle, već lisičine uzimam!

VLAST

Sad ruke stegni mu i snažno čekićem

svom snagom udaraj i na hrid pribijaj!

HEFEST

(okivajući jednu ruku Prometeju)

To činim već, taj posao ne otežem.

VLAST

Ta jače udri, čvršće steži, ne puštaj!

Jer i iz puta on je kadar naći put.

HEFEST

Al’ ovu ruku neće on otkovati!

VLAST

I drugu sada čvrsto prikuj! Mudrac taj

nek’ znade da je manjeg uma nego Div!

HEFEST

(Prikivajući Prometeju drugu ruku)

Sem ovog niko s pravom ne pokudi me!

VLAST

Sad gvozdenoga klina nemilosni rat

pritiskuj kroz prsa mu neštedimice!

HEFEST

Ah, s tvojih muka uzdišem, Prometeju!

VLAST

Ti opet oklijevaš i Divu dušmane

zar žališ? Pazi sebe da ne požališ!

HEFEST

Sad vidiš prizor oku ljudskom nesnosan!

VLAST

Ta vidim. Zasluženu kaznu podnosi.

Al’ preko kukova mu gvozden prikuj pas!

HEFEST

To moram, ne zapovijedaj mi suviše!

VLAST

Ta zapovijedaću i jače vikaću.

Sad hajde dolje, noge čvrsto sapni mu!

HEFEST

Završih i taj pos’o s malim naporom.

VLAST

Po negvama sad klince snažno udaraj,

jer ocjenjivač reda strog je sudija!

HEFEST

Tvoj jezik prava slika tvoga obličja.

VLAST

Ti budi mek, al’ moju nesavitljivost

i srca mog žestinu nemoj koriti!

HEFEST

Hajdemo! Udove mu drže okovi.

VLAST

(Prometeju)

Tu razmeći se, grabi dare bozima

i daj stvorenju smrtnom – bijeloj mušici!

Da l’ ono može da ti skine muke te?

Baš lažno bozi Promućurko zovu te,

ta samom tebi treba promućurnosti,

i zovi ih da se veriga oslobodiš.

(Odlaze.)

 

DRUGA POJAVA

Prometej

 

PROMETEJ

Božanstveni zrače, vjetrovi brzokrili,

vi, riječna vrela, i ti, morskih talasa

bezbrojan osmijehu, o zemljo svemajko,

vas zovem ja, i sunčev krug što vidi sve:

sad vidite šta patim bog od bogova!

Ta pogledajte kakve ću sramotne ja

kroz hiljade godina raskidam ovđe

podnositi muke! Meni to nađe

taj novi gospodar bogovskog svijeta –

te okove grdne!

Oh, uzdišem s nevolje sadašnje ove

i potonje, da l’ će ikada kraj

osvanuti patnjama mojim!

Al’ šta to govorim? Unaprijed jasno znam

budućnost svu, a jad me neće nikakav

pogoditi iznenada. Udes dosuđen

podnosit’ moram kako mogu, kad već znam

da nemam snage sudbe moć da savladam.

Al’ niti ćutati a nit’ ne ćutati

ne mogu o zlu ovom. Ljudma dadoh dar,

i zato jadni jaram ovaj podnosim.

U nartek-štapu izvor ognja ugrabih,

tu iskru, koja ljudma učiteljica

vještine svake posta – blago veliko.

Za takve grijehe ove muke mučim ja,

pod vedrim nebom okovima prikovan!

O lele meni, lele!

Šta zahuja to? Kakav neznan miris tu!

Da l’ božiji ili ljudski? Ili pomiješan?

Zar stiže neko na kraj šara zemljina

da patnje moje vidi ili šta li je?

Ta gledajte me sužnja – boga nesrećna

što dušmanin Divu postate klet,

i s kojim se bogovi svadiše svi

što Divove carske polaze dvore,

jer silno čovjeka zavolje on!

(Čuje se šum)

Ah, kakav li opet čujem to šum

k’o ptičiji let? Leluja se vazduh,

jer lakih ga krila otresa lepet.

Al’ bilo što bilo, sve mi je strašno!

(Od mora doleti hor Okeanida na krilatim kolima i stane pred stijenu za koju je Prometej prikovan.)

 

TREĆA POJAVA

Hor, Prometej

 

ULAZNA PJESMA

 

Prva strofa

PRVI POLUHOR

Ništa se ne boj! Ovaj prijateljski buljuk

u lećenju se nadmećući

na ovu stijenu doleće

skloniv jedva srce očevo

Vazdušni talasi doneli me.

Jer jeka čekića do naših odjeknu

dubina, ona s lica

stid nježni odagna mi.

Na kolima krilaim bosa jurnuh

PROMETEJ

Jao, jao!

O porode te ti je obilne đecom,

a rodi vas ona s Okeanom ocem

što vascijelu zemlju

okružuje strujom vječito budnom;

nu, pogledajte, vidite kakvijem gvožđem

na vrhu litice prikovan ovđe

u klisuri ovoj

ja žalosnu moram stražiti stražu!

Prva antistrofa

DRUGI POLUHOR

Gledam te, Prometeju, oči moje zastrije

pun suza tamni oblak cio

kad viđeh kako tijelo ti

na tu prikovanu liticu

okovi čelični raskidaju.

Vladari novi vladaju na Olimpu:

po zakonima novim

bez zakona Dive vlada

i stare vlastodršce ruši sada

PROMETEJ

Ta pod zemlju da me bacio bar

u Hadovo krilo prima mrtvace,

u beskrajni Tartar,

i gnjevno me vezao u okove tvrdo,

da ne bi se ni bog, a ni ko drugi

veselio tome!

A sada u vazduhu lebdim ka’ dronjak

i dušmani moji uživaju u tom

 

Druga strofa

PRVI POLUHOR

Je l iko srcem tako tvrd

od bogova da bol ga tvoj

veseli? Ka’ da ne žali

tvoj udes osim Diva? samo kivan on

Srca nemoljiva

Uranov razgoni rod;

i neće prestati

dok na njima srca ne iskali,

ili ko lukavstvom kakvim

čvrsti mu se otme prijesto.

PROMETEJ

Da, zaista mene, mada mi ude

strahovito gvožđe raspinje sada

gospodar blaženih trebaće još

da novu mu tajnu otkrijem onu

što nosi mu izgub žezla i vlasti!

i neće riječ’ma očarati mednim

ni ustima slatkim i nikad se neću

ni njegovih oštrih prepasti prijetnja

i ono mu reći dok me iz ljutog

ne izbavi gvožđa i ne bude voljan

da plati mi kazni za ovu sramotu

Druga antistrofa

DRUGI POLUHOR

Ti prkosiš, pod gorkom tom

ne savijaš se nevoljom,

a riječ ti drska suviše;

do u dno srca moga strah me prožeo,

za tvoj udes bojim se,

kada ćeš patnjama tim

svršetak viđeti?

u luku pristati. Ta bezmitna

ćud je u Kronova sina

i neumoljivo srce.

PROMETEJ

Ja znadem da Div je kamena srca

i za sebe sam da pravicu kroji,

al’ milostiv, mislim, jednom će biti

kad s prijestola padne.

Utišaće svoju žestoku srdnju

i potom po ljubav u zagrljaj bratski

do mene željnog polećeće željan.

 

Sljedeća stranica

1 2 3 4 5 6 7

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=5397

Objavio dana Mar 5 2017. u kategoriji Drama. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV