Anselmo i Lotario

Poslije toga prođe dosta dana da Lotario ni riječi nije rekao kazao Kamili, a Anselmu je govorio kako joj zbori i kako nikad ne može niđe ni najmanji znak da opazi koji bi se ružno mogao tumačiti, niti da mu ona daje i sjenku od nade nego mu reče kako mu ona prijeti, ako se ne ostavi te svoje ružne namjere da će pričati svojem mužu.

„Lijepo“, reče Anselmo, „dosad je Kamila odolijevala riječima; sad valja viđeti kako će odoljeti djelima. Śutra ću ti dati dvije hiljade škuda u zlatu da ih ponudiš njoj i daš, a toliko ću ti dati da kupiš nakita, čime ćeš je namamiti, jer lijepe ženske, ma inače kako bile čedne, imaju strast da se lijepo nose i kite; pa ako odoli tom iskušeljnju, ja ću biti biti zadovoljan i neću ti više dosađivati.“

Lotario odvjeti[11], kad je već počeo, da će taj posao i do kraja ćerati, ako i vidi da će u njemu sustati i biti pobijeđen.

Śutradan dobije četiri hiljade škuda i sa njima četiri hiljade zabuna, e nije znao šta da kaže i da nanovo slaže; ali najposlije naumi da kaže da je Kamila isto tako nepristupna darovima i obećanjima kao i riječima, dakle da ne vrijedi i dalje moriti se, kad se sve vrijeme zalud gubi.

Ali sudbina, koja je stvar drugačije upravljala, udesi tako da Anselmo, pošto je ostavio same Lotarija i Kamilu, kao što je nače činio, zatvori se u jednu sobu, pa kroz ključaonicu stade gledati i slušati šta će da rade nih dvoje, te viđe kako Lotario kroz više od pola časa ni riječi ne reče Kamili, niti bi joj prosloio da je tu ostao puno stoljeće; on se dośeti da je sve bilo izmišljotina i laž što mu je prijatelj govorio o Kamilinim odgovorima; pa da bi se uvjerio da li je tako, izađe iz sobe, i odazvavši Lotarija na stranu, zapita ga kakve vijesti ima i na čemu je sa Kamilom. Lotario odgovori da neće da ima posla sa tom stvari, jer mu on odgavara tako oporo i osorno da on nema više srce da joj i riječi više reče.

„Ah, Lotario, Lotario“ reče Anselmo, „kako loše odgovaraš onome što si mi dužan i onom velikom mom povjerenju. Sad sam te gledao kroz onu ključaonicu i vidio sam da ni riječi nijesi progovorio Kamili, otkuda zaključujem da valja tek prvu da joj progovoriš; a kad je tako, kao što zbilja jeste, zašto me varaš, ili zašto hoćeš svojom prevarom da mi oduzmeš sredstva koja bih mogao uzeti da bih postigao moju namjeru?“

Anselmo ne reče više, ali to što je rekao bješe dovoljno da se Lotario zastidi i zbuni, koji uzimajući kao pitanje časti što su ga uhvatili, zakle se Anselmu da od toga časa uzima na se da ga zadovolji i da ga ne laže, što će viđeti ako bi ga i što pažljivije, uhodio; ali da neće biti potrebno nikakvo pooštravanje, e da bi ga zadovolji, on je naumio da mu ne da povoda nikakvoj sumnji. Anselmo mu povjerova, pa da bi mu da pouzdaniju priliku i bez svaka uznemiravanja, naumi da ode od kuće na osam dana ka jednom svom prijatelju, koji je živio u jednom selu nedaleko od grada. Sa tim prijateljem udesi da ga pozove tobože naodložnim poslom, kako bi za Kamilu imao izgovor što odlazi. Nesrećni i nepromišljeni Anselmo , što to činiš? Šta si to naumio? Šta si to udesio? Promisli da sam protiv sebe radiš, postupajući na svoje beščašće i udešavajući svoju propast. Dobra je tvoja žena Kamila, ti je imaš miran i bezbrižan, ništa ti ne narušava uživanje; njene misli ne prelaze zidove tvoje kuće, ti si joj raj na zemlji, cilj njenim željama, ukupnost njenim radostima i središte iz kojega crpi svoju volju, prilagođavajući je u svemu prema tvojoj i prema volji božanskoj; pa kad ti rudnik njehog poštenja, ljepote, časti i skromnosti daje bez svakog tvojega truda i sve bogatstvo što ga ima i što ga ti možeš da želiš, zašto hoćeš da kopaš zemlju i da tražiš nove žice od novog i nikad neviđenog blaga, izlažući sebe opasnosti da se sve srušti, jer najposlije sve se drži na slabim potpornjima njene prirodne nejakosti? Promisli da se sa pravom odriče ono što je moguće onome koji traži ono što je nemoguće, kao što ljepše izrazi pjesnik ovim riječima

Život tražim u samrti,
Zdravlje u bolesnika,
Slobodu u sužnika,
A izlazak u tomruci,
Vjeru kod izdajnika.

Al’ u moje sudbine
Niđe nema dobrinje,
Pa dokona puna zloće,
Kada tražim nemoguće,
I moguće da mi gine.

Naredna strana

 

 

 

[11] Odvjetiti – odgovoriti, odvratiti, replicirati

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=5232

Objavio dana Nov 10 2016. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV