Anselmo i Lotario

„Ne mogu drugačije da mnim, Anselmo, druže, nego da je to šala što si mi kazao, jer da sam mislio da mi ozbiljno govoriš, ne bih te pustio da tako daleko odeš, nego bih tu dugu beśedu prekinuo ne slušajući te. Svakako mislim, ili da ti mene ne poznaješ, ili da ja tebe ne poznajem; ali nije tako, jer dobro znam da si ti Anselmo, a ti znaš da sam ja Lotario; nego je bijeda to što mislim da nijesi više onaj Anselmo koji si bio, no si morao misliti da isto tako ja nijesam onaj Lotario koji treba da sam; jer ono što si mi kazao niti je od moga prijatelja Anselma, niti ono što od mene išteš treba da se ište od Lotarija kojega poznaješ; jer dobri prijatelji treba da kušaju prijatelje i da se na njih pozivaju usque ad aras,[5] kako reče jedan pjesnik. Što će reći, da ne treba od njihova prijateljstva da ištu ono što bi bogu protivno bilo. Pa kad je tako o prijateljstvu mislio jedan neznabožac, koliko više treba da misli jedan hrišćanin, koji zna da ni za kakvu čovječansku ljubav ne treba da izgubi ljubav božansku? Ako će pak prijatelj dotle da ide da ostavi na stranu volju božju da bi učinio po volji prijatelju, to ne treba da bude za koješta i za kakve sitnice, nego za takvo što koje se tiče časti i života njegovoga prijatelja. A kaži mi sad, Anselmo, koja je od ove dvije stvari kod tebe u opasnosti da misliš da treba da ti učinim po volji i da se dohvatim tako gnusna posla kao što ga išteš od mene? Zbilja nijedna, nego, koliko ja razumijem, ti tražiš od mene da nastojim i potrudim se da te lišim časti i života, a ujedno i sebe toga da lišim; jer ako ja treba da se postaram da te lišim časti jasno je da te lišavam života, jer čovjek bez časti gori je od mrtvaca, a pošto bih ja, kao što ti želiš, bio oruđe za toliko tvoje zlo, ja bih bio beščastan, dakle zbog toga bih bio bez života. Slušaj, Anselmo, druže, i strpi se da mi ne odgovaraš dok ne dovršim da ti kažem ono što mi pada na um u pogledu na tvoju želju, a imaćeš kad da mi odgovoriš i ja da te saslušam.“

„Dobro“, reče Anselmo, „kazuj šta hoćeš.“

A Lotario nastavi ovako govoriti:

„Meni izgleda, o Anselmo, da ti je sada pamet kao što je uvijek imaju Mavri, kojima se ne može  pogrešnost njihove vjere dokazati navodima iz Svetoga pisma, niti razlozima koji se sastoje iz dovoda razuma, niti koji se osnivaju na članovima vjere, nego im valja navesti primjere opipljive, lake, razumljive, dokazne, neosporne, sa matematičkim dokazima koji se ne mogu poreći, kao kad se kaže: ako od dva jednaka dijela oduzmemo jednake djelove, oni što ostanu takođe su jednaki, pa kad to ne razumiju riječima, kao što zaista ne razumiju, valja im pokazivati rukama i iznijeti im pred oči, pa ipak sve to nije dovoljno da im se dokaže istina naše svete vjere. Isti taj način trebalo bi da upotrijebim kod tebe. Jer želja koju si začeo tako je daleko i tako izvan svega svega što je nalik na pamet, da mislim da bi bilo vrijeme izgubljeno kad bi ti se dokazivala tvoja glupost, jer u ovaj par[6] ne mogu to nazvati drugim imenom, a za kaznu tvoje ružne namjere trebalo bi te ostaviti pri tvojoj neuputnosti; ali mi tu strogost ne dopušta  moje prijateljstvo prema tebi, koje neće da te ostavim u tako jasnoj opasnosti da se upropastiš; a da to jasno vidiš, kaži mi, Anselmo, nijesi li mi sam rekao da se udvaram jednoj skromnoj, da prevarim jednu poštenu, da mitim, nekoristoljubnu, da služim pametnoj ženi? Ti si mi to kazao; pa kad znaš da imaš ženu skromnu, poštenu, nekoristoljuvnu i pametnu, šta još tražiš? I kad misliš da bi ona na sve moje juriše ostala pobjediteljka, kao što bi i ostala bez sumnje, kakvog boljeg zvanja misliš, bolja nego ova sad što ima, da joj poslije toga daš? Ti dakle ili je ne držiš za onakvu kako kažeš, ili ne znaš šta hoćeš. Ako je ne držiš za onu kakvu je kažeš, zašto hoćeš da je kušaš, pa da sa njom učiniš onoliko zlo kakvo ti samo može pasti na um? Ako li je pak tako dobra kao što misliš, biće stvar neumjesna da se pravi pokušaj sa istom istinom, jer kad se bude učinio, neće se ništa pridati ranijem uvaženju. I tako čisto izlazi da samo nerazborita i drska pamet može da počinje stvar iz koje nam prije može doći šteta nego korist, tim prije kad se u to hoće da upusti bez nevolje i ne morajući, a ovamo izdaleka već se vidi da je čista ludost tako što zapođenuti. Mučne stvari preduzimaju se boga radi ili svijeta radi, ili radi oboje; one što se boga radi preduzimaju izvršili su svetitelji, provodeći anđelski život u čovječjem tijelu; one što se preduzimaju radi svijeta izvršavaju oni koji prolaze tolika beskrajna mora, tolika različna podneblja, tolike tuđe narode da bi ono stekli što zovu blagom sreće, a one što se čine radi boga i svijeta ujedno djela su hrabrih vojnika, koji tek što vide u protivničku zidu otvoren toliki prolom koliko može da načini okruglo zrno, a oni ostave na stranu svaki strah, ne promišljajući, niti osvrćićo se na očitu opasnost koja im prijeti, nošeni u letu na krilima želje da ginu za svoju vjeru, za svoj narod i za svoga kralja, neustrašivo jurnu u po tisuća smrti koje ih na protivnoj strani očekuju. Ove stvari preduzimaju se, i čast ma, slava i korist preduzeti ih, ako i jesu pune nezgoda i opasnosti; ali ono što veliš da ti hoćeš da preduzmeš i da ga se prihvatiš niti će ti pribaviti slave u boga, ni dobara sreće ni časti u ljudi, jer da uzmemo da ti to ispadne po želji, niti ćeš biti veseliji, ni bogatiji, niti ćeš imati više časti nego sad; a ne ispadne li ti po želji, viđećeš se u najvećoj nevolji kakva može da se zamisli, jer ti poslije neće pomoći što ćeš misliti e niko ne zna kakva te je nesreća snašla, jer dosta e je ti sam znaš, pa da budeš tužan i poražen. A u potvrdu ovoj istini hoću ti navesti jednu stancu[7] koju je sačinio slavni pjesnik Luiđi Tansilo na kraju prvoga dijela Suza svetoga Petra, koja ovako glasi[8]

Kad kokoti jutro zvaše, Petra tuga

Zapljusnu jače, kao bura hridi,
Pa ako niko i ne vidi tu ga,
Sam sebe stidi s’, svog gr’jeha se stidi
Sramota tišti plemenita duha,
Sve da ga pogled čiji i ne vidi,
Sebe se stidi, svoga  gr’jeha velja,
Ako to i zna tek nebo i zemlja.

Naredna strana

 

[5] usque ad aras – do krajnjih granica (od amicus usque ad aras – prijatelj do krajnjih granica)

[6] Par – tren, trenutak, čas

[7] Stanca – u italijanskoj metrici strofa od 8 rimovanih stihova (stanza)

[8] Luiđi Tansilo iz Nole u jožnoj Italiji, spjevao je Suze svetia Petra (Le Lagrime di San Pietro), da vi zagladio savlazan koju je bio ptičinio svojim nestašnim spjevom pod nalovom Berač (Le Vednemiatore)

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=5232

Objavio dana Nov 10 2016. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV