Anselmo i Lotario
„Pravo veliš“, odgovori Anselmo; „I sa tim povjerenjem dajem ti na znanje, Lotario, druže, da misao koja me mori ona je sumnja da li je moja žena Kamila onako dobra i savršena kao što ja mnim, niti mogu o toj istini uvjeriti se, nego da je metnem tako na probu kako će ova pokazati vrijednost njene vrline, kao što oganj pokazuje vrijednost zlata; jer ja ti druže, mislim u sebi da nijedna žena nije bolja od druge dok nije bila u iskušenju, i da je samo ona krijepka koja se ne poda obećanjima, darovima, suzama i neprestanom navaljivanju revnosoga ljubavnika; jer kakva je to vrlina što je jedna žena dobra, kad joj ništa ne kaže da bude rđava, kakvo mi je čudo ako je ona skormna i poštena kojoj ne dadu prilike da bude razuzdana, ili koja zna da ima muža koji bi je lišio života kad bi je uhvatio u prvoj nepriličnosti? Zato ja onu koja je poštena iz straha, ili što nije imala prilike, ne mogu onako poštovati kao što bih poštovao onu koja bi napadana i gonjena zadobila vijenac pobjede. I tako sa ovih razloga i sa mnogih drugih, koje bih ti mogao navesti u dokaz i potvrdu moga mišljenja, želio bih da moja žena Kamila prođe kroz te nezgode i da opstane, i svoju vrijednost održi u ognju, videći da je želi i na nju navaljuje takav koji toliko vrijedi da može prema njoj okrenuti svoje želje; pa ako iz te borbe, kao što se nadam, izađe sa palmom pobjede, ja ću držati moju sreću da joj nema ravne; moći ću kazati da je ispunjena praznina mojih želja; reći ću da mi je u dio pala krijepka žena, o kojoj mudrac kaže: ko će je naći? A ako to ispadne drugačije nego li što se nadam, sa uvjerenjem da se nijesam prevario u mom mišljenju, ja ću strpljivo podnositi onu kaznu koju mi može sa razlogom pričiniti tako rizičan pokušaj; pa pretpostavivši da nikakva primjedba od tvoje strane protiv moje namjere neće moći mene odvratiti od nje, želim, Lotario, druže, da se riješiš da ti budeš oruđe koje će se primiti toga posla po mojoj želji; a ja ću ti dati maha da to učiniš i daću ti sve što misliš da će biti potrebno da bi se zadobila časna, poštovana, smjerna i nesebična žena. A da tebi povjerim taj tako tugaljiv posao, među ostalim pobuđuje me to, kad vidim da si ti Kamilu pobijedio, da pobjeda neće ići do krajnje krajnosti, nego samo da se smatra kao učinjeno ono što sa dobrih razloga ne treba da se učini, te tako ću ja biti uvrijeđen samo u mojoj namjeri, a moja uvreda biće skrivena u vrlini tvoje mučaljivosti[4]; jer znam dobro da je ova vječita, kao smrt, u svemu onom što se mene tiče. Dakle, ako ćeš da živim pravim životom, valja odmah da započneš ovaj ljubavni boj, ali ne mlako i nemarno, nego sa vatrom i revnošću koja će odgovarati mojoj želji i sa povjerenjem koje mi osigurava naše prijateljstvo.“
Tako je govorio Anselmo Lotariju, koji ga neprestano pažljivo slušaše i, dokle god on u riječi bijaše, ne otvori usta da što reče, a kad viđe da više ne govori, poduže ga gledaše, kao da posmatra nešto što još nikad nije vidio, a što mu izaziva čuđenje i preneraženost, pa mu reče:
[4] Ćutiljivosti. Mučati = ćutati
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=5232
Objavio Urednik
dana stu 10 2016. u kategoriji Biblioteka, Proza.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst