Anselmo i Lotario

Govoreći ovo, koračaše po sali sa golim nožem tako goropadno i bijesno, kretanje joj bješe tako uzbuđeno da izgledaše kao da je u najmanju ruku pomjerila pameću i da nije bil nježna žena, nego očajna ubica.

Sve to gledaše Anselmo iza nekih tapeta za koje se bješe sakrio, i svemu se tome čuđaše, te mu se učini da što je vidio i čuo dovoljno bi zadovoljenje bilo i za najveće podozrenje; već željaše da pokušaj sa dolaskom Lotariovim ne ispadne, bojeći se kakva nenadna zla; i već šćede da se pojavi, da izađe i da zagrli i obavijesti svoju ženu, ali se uzdrža, jer viđe Leonelu đe se vraća vodeći Lotarija za ruku.

Čim ga ugleda Kamila, povuče na zemlji nožem ispred sebe dugu prugu i reče mu:

„Lotario, pazi što ću da ti rečem; ako se slučajno usudiš da pređeš ovu prugu ovđe, ili samo da joj se približiš, čim budem viđela tvoju namjeru, u isti maj sjuriću u grudi ovaj nož koji mi je u ruci; i prije no što mi i riječi rečeš na to, hoću da mi saslušaš još neke riječi, a onda možeš odgovarati što ti bude volja. Prvo želim, Lotario, da  mi kažeš da li ti poznaješ Anselma, moga muža, i šta misliš o njemu; a drugo ištem da znam i to da li poznaješ mene. Odgovori mi na to i nemoj se buniti i mnogo premišljati šta ćeš da  mi odgovoriš, jer što te pitam nije ništa teško.“

Lotario nije bio tako lud, pa čim mu je Kamila bila kazala da sakrije Anselma, odmah je vodio računa o onome što je ona mislila da učini, te tako odazivaše se njenoj namjeri tako pametno i tako zgodno da njih dvoje načiniše od ove laži više nago pravo istinu. On dakle odgovori Kamili ovako:

„Nijesam mislio, lijepa Kamila da si me zvala da me pitaš za stvari koje su tako daleko od namjere sa kojom sam ovamo došao. Ako to činiš da bi mi odgodila obećanu nagradu, možeš je i dalje odgoditi, jer tim više muči nas žuđeno blago što je veća nada da ćemo ga dobiti; ali da ne bi kazala da ti na pitanje ne odgovaram, evo kažem da ti muža Anselma poznajem, i nas dvojica znamo se od naše rane mladosti; a ne marim da ti kazujem što ti tako dobro znaš za naše prijateljstvo, da ne bih sam posvjedočavao nepravdu koju ljubav čini da je činim, snažno izvinjenje za najveće pogreške. I tebe znam i držim te na istoj cijeni kao i on; jer da nije tako, za manje blago nego ti što si, nikad ne bih išao protiv onoga što sam dužan samom sebi, ni protiv svetih zakona pravoga prijateljstva koje sam pogazio i povrijedio sad radi tako silna neprijatelja kao što je ljubav.“

„Kada to priznaješ“, odgovori Kamila, „ti smrtni neprijatelju svega onoga što zaista zaslužuje da bude ljubljeno, s kakvim obrazom usuđuješ se da izađeš pred onu za koju znaš da je ogledalo u kome se ogleda onaj u koga si se ti trebao ugledati, te da uvidiš kako ga bez ikakva povoda vrijeđaš? Ali, kuku meni nesrečnici! Već se domišljam zašto si se tako malo osvrtao na ono što si sam sebi bio dužan, e će to biti kakva moja neopreznost, koju ne mogu nazvati nepristojnošću pošto nije dolazila od namjerne odluke, nego od kakve nepromišljenosti, kao što ih žene pođekad nehotice učine, kad misle da se nemaju rad česa ustručavati. Ako to nije, kaži mi, o izdajniče, kad sam odgovorila na tvoje molbe i jednom rječcom ili znakom koji bi mogao u tebi da probudi neku sjenku od nade da ću ti ispuniti gadne želje? Kad ti nijesam zaljubljene riječi odbila i prebacila mojim strogim i osornim riječima? Kad sam tvojim mnogim obećanjima i najbogatijim darovima vjerovala ili ih primila? Ali pošto mnim da niko ne može istrajati u ljubavnom raspoloženju kroz duže vrijeme ako ga ne podržava neka nada to ću sebi da pripišem krivice za tvoju drzovitost, jer zbilja je kakva neka moja neopreznost kroz toliko vrijeme održavala tvoju strast, i zato hoću sebe da kaznim i da presudim onako kako zaslužuje tvoja krivica; a da vidiš e bivajući tako nečovječna spram sebe nijesam mogla da ne budem takva i spram tebe, to sam te šćela dovući da budeš svjedok žrtvi koju hoću da prinesem uvrijeđenoj časti moga tako časnoga muža, koga si ti uvrijedio sa najvećom revnošću kakva može da bude, a ja sam ga uvrijedila sa ono malo opreznosti sa kojom sam trebala kloniti se peilike, ako sam ti kakvu dala, da ti naruku idem ružnim namjerama i da ih potvrđujem. I opet kažem, najviše me muči sumnja da je kakva moja nepromišljanost izazvala u tebi tako pogane misli, te je moja velika želja da se kaznim svojim rukama, jer kad bi me ko drugi kaznio, možda bi mi se krivica više pročula. Ali prije no što ću to da učinim, hoću umirući da ubijem i sa sobom da povedem onoga koji će mi tek potpuno da zadovolji žeđ za osvetom kojoj se nadam i njegujem je, te ću tamo, đe već bude bilo, gledati kaznu koju će dosuditi pravedni u nepodmićeni sud onome koji me je doveo do takva očajna postupka.“

Naredna strana

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=5232

Objavio dana Nov 10 2016. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV