Žoldak-Ivanov
Dugo najavljivana predstava Ivanov, po tekstu velikana ruske književnosti Antona Pavloviča Čehova a u režiji ukrajinskog reditelja „svjetskog glasa“ Andrija Žoldaka na veliku žalost je potpuno promašila namjeru izvornog teksta i nije uspjela u tome da makar jednog junaka kako treba razvije. Navodna renomiranost ovog umjetnika, kako se o tome naveliko brujalo, ne dozvoljava ovakav stepen traljavosti i bizarnosti. Pohvalna kritika želi nespretno da pokrije ključne propuste ovog galimatijasa pozivajući se na šizofreniju koje nema ni u naznakama. Da bi bilo rascjepa ličnosti treba jasno da se naziru raznoliki junaci a ne sve varijacije jednog te istog.
Nikolaj Aleksejevič Ivanov, po kojem komad nosi ime, stalni je član ureda za seljačka pitanja u potpuno nebitnoj, zabačenoj guberniji u središnjoj Rusiji. Budući nekada čovjek velike skoposti, koju je precjenjivao, i još većih životnih ciljeva naprasno kao da je izgubio snagu i preuranjeno ostario. On sam nije lik bez izvjesne suptilnosti i njegovo nerazumijevanje svopstvene prirode i svojeg djela govori da je njegova teška tuga zapravo duboka egzistencijalna kriza. Ośećaj krivice je najbolnije i najdugovječnije čuvstvo koje nalazimo u ovom jadnom i izmučenom junaku. Da bi nedoumica bila veća – on sebi ne dozvoljava da sprovede ijedan postupak mimo javnog morala i ličnog dostojanstva kako bi razornoj misli koja ga izijeda pokušao da oduzme argumente. Sva drama se suštinski odvija u njemu samom ali ju je nemoguće shvatiti bez svih junaka. Zbog toga Čehov majstorski razdvaja karakterne crte junaka, na kojima počiva srž drame, od njihove boje. Žoldakov Ivanov više je neurotik nego li melanholik i njegova iracionalna živost i uopšte raspojasanost ne odaje utisak da je u pitanju čovjek utrnulih ośećanja. Po onome što je Dejan Lilić iznio na scenu prije bi se reklo da je u pitanju mangup koji je rastukao imanje na svoje poroke nego konačno propao čovjek koji proživljava duboku krizu.
Šteta je što početnu scenu magnovenja narušava bizarna pojava obnaženog čovjeka koji čita knjigu u bašti. Nada da će se iz ovoga razviti neki smisao utrnula je već prvim dijalogom. Izvorne grube seljačke šale Borkina kojom nam Čehov lukavo i stilski upečatljivo uvodi Ivanovljevo smrtno oružje nije našlo prostora na sceni. Prvim dijalogom, koji je više deklamovanje, na sceni uviđamo sve slabe tačke režije i odsustvo sluha za književnost kod samog Žoldaka. Mihailo Mihailovič Borkin, najveći je Ivanovljen svjetovni mučitelj. Njegova dubinska mešetarska iskvarenost, koju narod potom njegovom gazdi pripiše, nanosi nepovratnu štetu za Ivanovljev ugled. Štaviše, iz čisto trgovačkih pobuda namjerava da oženi gazdinog ujaka-udovca Šabeljskog i time ga do kraja obruči. Potpuni gubitak autoriteta nad podređenim onemogućava Ivanovu da oćera Borkina ili makar spriječi u njegovim podlim poduhvatima – što dodatno rastrojava njegove napukle živce. Međutim, novo čitanje Žoldaka kaže drugačije: Borkin i Ivanov su nerazdvojni drugari. Umjesto nemorala i koristoljubivosti nama se nameće nestašluk.
Uopšte ono što govore likovi i njihovi postupcima nijesu ni u kakvom saglasju. Izvorni tekst pretrčavan je, izvođen jednoličnim tonom i stavljen u podređen položaj u odnosu na potpuno nemotivisane bizarne scenske postupke koji su pojeli ogromno vrijeme.
O trapavosti režije u ovom pozorišnom ovaploćenju možda i najbolje svjedoči da nam je Žoldak do kraja treće scene istrtljao cijelu povijest koju Čehov pomno gradi i njeguje kako bi ona dobila puni smisao i zamah. Tek pri kraju, i donekle na početku trećeg čina, shvatamo zbog čega nas je Čehov uveo u početku komada u Ivanovljev kabinet prikazavši nam pripitog Borkina koji ćerajući šegu nišani Kolji Aleksejeviču pravu u lice. Ono od čega se sprva stresao, potkraj je postao njegov izbor i neminovnost. Djeluje kao da reditelj samog pisca stavlja u drugi plan u odnosu na sebe.
Na smrt bolesna tuberkulozna Ivanovljeva žena Ana Petrovna (rođena kao Sara Abramson) na sceni sprovodi raznorazne egzibicije po kojoj se ne može ocijeniti klonulost njenog zdravlja. Ma, ona se čak ni jednom na sceni zakašljala nije! Njenu dušu umorilo je to što je njen životni izbor uslovio odbacivanje od roditelja. Ona je promijenila i vjeru zbog ljubavi prema Ivanovu, prešavši iz Judaizma u Pravosljavje. Nova okolina nikako je nije prihvatila kao pravoslavku a roditelji su je odbacili. U njoj nejasno tinja potmulo saznanje da njena ljubav ne može supruga da preporodi niti da shvati suštinu njegovog bola.
Antisemitizam onog vremena u Rusiji koji je vrhunac dosegao pogromom jevrejskog naroda kod Žoldaka je sveden na riječ „Židovka“ dok je sve ostalo izrugivanje potpuno izostavljeno. Ovo zbilja vrijeđe inteligenciju. Bar da je napravljen minimalni napor prilikom čitanja djela zapalo bi za oko da je Čehov suptilno podvukao da upravo ova sredina poprima one osobine koje pripisuje Jevrejima kao pogrdne i urođene. Mešetarstvo, trgovačka iskvarenost, cijaštvo, zelenaštvo i svođenja svake vrijednosti na novac i te kako je prisutno u Borkinu, Marfi i Zinaidi. Obožavanje novca je vrlo aktuelna pojava u tekućim neoliberalnim socio-ekonomskim prilikama zbog čega je nejasno zašto je reditelj od junakinje stvorio vrlo promiskuitetne žene. Tim prije što je od originalno debeljuškaste udovice Marfe napravljen model. Prosta je logika da promiskuitetnost i cicijaštvo teško idu skupa. Nađenuvši Zinaidi Savišnoj drugi porok izmješteno je iz fokusa nešto što čini srž drame. Pritom, to je učinjeno strašno nesmotreno i površno. Svoj ljubavni sastanak obavlja na šćerin rođendan u dnevnom boravku kad su se najednom kao po dogovoru svi suvišni pokupili i otišli.
Dolaskom Saše odnosno Šure Pavlovne Lebedeve na scenu čovjek treba da nanovo shvati boju jednog junaka. Svi ostali likovi više predstavljaju neke po uzoru povučene karakterne crte dok im fali živosti i ideala. Ne mareći za društvom koje je u poćeri za novcem Saša mašta da svojom snagom vaskrsne klonule duhove. Njen otac Pavle Kirilič Lebedev upravo predstavlja njenu punu potporu, dok ne uživa nikakvo razumijevanje od majke Zinaide Savišne. Lebedev je duboko izmučen čovjek, brakom bez ljubavi, dosadom i trulim vremenom. Jedini izlaz nalazi u alkoholu, svojoj šćeri koju smatra najvećim blagom i donekle u prijateljstvu sa Nikolajem Aleksejevičem Ivanovim (glavnim junakom). Od svega ovoga nema ništa kod Žoldaka. Umjesto dirljivog saveza oca i ćerke vidimo dva junaka koji su slučajno u nekom srodstvu. Štaviše, Žoldakov Lebedev je tutuš kojoj se žena kurva a da joj riječi ne može kazat dok uporno naglašavanje na njegov i Gavrilov odnos, sa kojim svaki čas odlazi nasamo neđe ili ga pipa, kao da jenagovještavanje nekakvih homoseksualnih sklonosti misleći da je napravio nekakav presedan u savremenoj režiji. Prosto čovjeku ne ide u glavu toliki akcenat koji se stavlja na lik lakeja Gavrila. Davanje prostora ovako bizarnim i sa stanovišta originalnog teksta nepostojećim stvarima dovele su do toga da najpotresnije i najsnažnije scene svedene su na plitkoumnu lakrdiju.
Rediteljski zahvat kojim je ona pojavom svedena na djelimično maloumnu služavku u rođenoj kući bez ikakve draži taman je glupo koliko je pogano. Scena u kojoj Šura brani Ivanova u društvu je najbolji primjer za ovo. Društvo do te mjese ne mari za ono što ona kaže da ispade da ona na kraju svoju beśedu u nedostatku slušaoca iznosti Gavrilu kojega posadi kraj sebe. Šuri je otet karakter, draž i čedna smjelost što su odlike koje su je uopšte i činile privlačnom. Još jedno ingeniozno rješenje je što Šuročku tumači glumica Žana Gardašević koja je vidno preko deset godina starija od Sanje Vujisić koja tumači Anu Petrovnu – iako je to suprotno izvornom tekstu Čehova.
Ubjedljivo najbljeđe ostvareni lik je Matvej Semjonič Šabeljski. Ovo je jedan od rijetkih junaka koji nije upropašćen isključivo rediteljevim promašenim ambicijama koliko glumačkim neumijećem Davora Dragojevića. Očigledno je da je partijsko uporište koje uživa kazani glumac omogućilo da bude dio ovako unosnog projekta – i da ne bi načinio višu štetu data mu je naizgled nebitna uloga koju je očajno iznio. Izvorno je ovaj propali plemić, štaviše grof, šeret je i slika stare duhovne elite koja nemoćno bjesni nad trulom i klonulom omladinom za koju je između ostalog i odgovorna. Njegova raspoloženja su strahovito promjenjiva, skoro da bi se moglo reći da pati od manične depresije. On je najveća žrtva bijesa koji izbljuje na okolinu. Junak kojega smo mjesto Šabeljskog viđeli na sceni apsolutno nije posjedovao nijednu karakternu crtu. Kao da je Dragojević nabubani test jednostavno da izdrvi što prije i time okonča svoj posao. Među mučnim dosadnim scenama đe je Šabeljski prisutan bio je jedan pokušaj razbijanja monotonije đe su Borkin i Ana Petrovna svoje prigovore naglasili ispucavajući fudbalsku loptu put Matveja Semjoniča. Stvarno fali pristojnih riječi da se opiše glupost izloženog.
Jevgenije Konstantinovič Ljvov je karikatura poštenja i morala u savremenom kratkovidom svijetu. Opijen racionalizmom i pozitivizmom on svoj prirodni nedostatak maštovitosti shvata kao umnu vrlinu i ośećaj za realizam. Ovaj zapravo komični junak u ime opštečovječanskih principa i etike zadovoljava svoju sujetu čineći raznorazne pakosti. Ovakve karakterne crte osobene nezrelom, ograničenom duhu isključivo mogu biti vezane za mladost – to je karakter koji nosi prkosno svoje poštenje i vlada se kao da mu je more do članaka. Ovo je najava buduće intelektualne elite koja misli da istorija od njih počinje! Kod nas njega tumači penzionisani glumac Dragan Račić. Ovo Žoldakovo uprošćavanje Ljvovljevog prezira prema okolini na starost duha ide nauštrb same poente. Od glupog poštenja i časti koje sebi zacrtava metu koju zarad opšteljudskih principa treba da uništi nema ništa. u prolaznim karakterima poput gostiju ili Kosiha koji igraju ipak značajnu ulogu u postavljanju ovog komada ne nazire se ona suštinska dosada koja izijeda rusko društvo u tom razdoblju.
Ukoliko neko ima iskrenu namjeru da dramu ovakvog tipa postavi na scenu nije problem – ali treba sebi postaviti zadatak i da je napiše. Više je nego jadno kad dođe do toga da postupak i riječ tako grozno odudaraju. Ajde da je bar u pitanju kada sam junak laže – ali je ovo konstantna pojava. Međutim, ovo kao poručena predstava rijetko da će i umjerenu kritiku za ostvarene propuste zadobiti. Posebno je publika u tome nezahvalna – prost čovjek sve i da vidi da ne valja ono što gleda prije će „shvatiti“ da on to ne razumije pa bolje da tapše za svaki slučaj. Ovakva recepcija otvara prostor bjelosvjetskim protuvama da iskomate i obezvrijede tekst i pridaju glavni značaj bizarnim detaljima poput paljenja i gašenja svjetla, svadbarskoj muzici, raznoraznim akrobacijama, ljetnjim hitovima i začudo – mačkama. Za jedan broj glumaca koji su činili ovu predstavu prosto čovjeku bude žao kad vidi kako je ovaj hohštapler pogrešno usmjerio njihov dar.
Više je nego jasno da je reditelj „svjetskog glasa“ dobro znao kakva će ga publika dočekati pa je iskoristio priliku da zgrne novac ulažući minimalni napor. Kao što je unaprijed pripremljeno – predstava u produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta ubrala je nagradu Bijenala CNP-a a Žoldak je bez ikakvog pokrića nazvan direktnim nasljednikom Grotovskog, Kantora i Mejerholda kako bi se ovaj promašaj barem u medijima ovjenčao slavom. Dodijeljena nagrada vrsta je samopovlađivanja pošto nam je bilo neophodno da ovaj umjetnički pokušaj barem proglasimo uspjehom.
Mato Kankaraš
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=7813
Objavio